Jezovitost bankarskih makinacija

27. Gavelline večeri, Zagreb, 11. – 19. listopada 2013.: Slovensko narodno gledališče Maribor, Henrik Ibsen, John Gabriel Borkman, red. Mateja Koležnik

• 
  
  Veliki drveni kvadar postavljen na rund binu scenografa Henrika Ahra dominira pozornicom mariborske izvedbe Ibsenova Johna Gabriela Borkmana u režiji Mateje Koležnik. Djeluje poput mnogostruko uvećane dječje igračke koja u takvim dimenzijama djeluje ne samo likovno efektno nego i prijeteći, što odmah uvodi u atmosferu Ibsenova komada. Na širim plohama dva su otvora u kuću u koju likovi ponekad ulaze, ali samo da bi nestali sa scene, jer se radnja zbiva pred tom stiliziranom zgradom. Jednu od užih ploha zauzima stubište kojim se penje na vrh i koje možda ima korijena u stubama vlasti koje Jan Kott drži bitnima u Shakespeareovom opusu. One ovdje doduše ne vode vlasti i moći na državnoj ili političkoj razini nego u obiteljskim odnosima, pa se u raspletu Borkman njima uspinje u opsesivnoj želji za rehabilitacijom i ponovnim osvajanjem moći ne samo u obitelji nego i u financijama čitave države, da bi se nakon toga survao u smrt poput mnogih Shakespeareovih junaka koji iz pobjede u pobjedu idu u konačni poraz.
  
  Doduše Borkman nije vlastodržac nego bankar koji je nastojao preuzeti financijsku kontrolu prirodnih resursa svoje zemlje, ali je u posljednjem trenutku umjesto ostvarenja svog cilja doživio bankrot koji je upropastio mnoge akcionare, a potpuno osiromašio i njega i suprugu mu Gunhild, ali ne i njezinu sestru Elle čiji je imetak on zaštitio u jednom od rijetkih iskaza sentimentalnosti, jer je Ella bila njegova prava ljubav koje se odrekao zbog Gunhildina bogatstva. Ella se brinula za njegova i Gunhildina sina Erharta tijekom osam godina koliko je Borkman proveo u zatvoru, a potom je njemu i obitelji prepustila da žive u njezinoj kući.
  
  Drama započinje Ellinim pojavljivanjem nakon sedam godina. Ona je neizlječivo bolesna i želi da Erhart bude s njom tih posljednjih mjeseci, a za uzvrat će naslijediti svu njezinu nemalu imovinu. To će izazvati nove sukobe glavnih likova i oživjeti sve stare sporove i zamjeranja te otkriti da Borkman živi izolirano na katu kuće, da bračni drugovi ne razgovaraju i da je Gunhilda svu svoju ljubav i posesivnost bolesno usmjerila na Erharta. Ibsen je doveo dramatičnost tog sukoba i nezdravost odnosa do vrhunca, pokazujući ipak najviše razumijevanja za patnju dvaju sestara, jer su u njega žene uglavnom pozitivnije osobe od muškaraca za razliku od drugog velikana skandinavske drame tog vremena Šveđanina Augusta Strindberga kod koga ima podosta elemenata ženomrstva.
  
  Mateju Koležnik (a i dramaturga Roka Andresa) ne zanimaju toliko strasti koje proizlaze iz kompliciranih obiteljskih odnosa, pa ni vrijeme i mjesto radnje. Kao što se može naslutiti ne samo iz originaolne scenografije nego i iz funkcionalnih, ali suvremenih kostima Alana Hranitelja, redateljičina pozornost usmjerena je temelju čitave morbidne situacije – Borkmanovom bankrotu i financijskim makinacijama te njihovim sličnostima sa situacijom u današnjoj Sloveniji (a to nije bitno drugačije niti u Hrvatskoj). Zato je tekst radikalno kraćen tako da predstava traje tek nešto više od sata, što je bilo dovoljno da postigne snažan dojam kod gledatelja, zahvaljujući dakako vizualnoj sugestivnosti i preciznim redateljskim rješenjima, posebice u čvrstoj kontroli brzog ritma koji u pravom trenutku ostavlja mogućnost za jasno iskazivanje stava, ali još i više zbog sjajna glumačkog ansambla u kojem svaki član već u prvih nekoliko minuta uspijeva ne samo interpretacijom teksta nego i govorom tijela odrediti sve bitne karaktetistike lika koji tumači.
  
  Igor Samobor kao Borkman zrači energijom i snagom, iako vrlo rijetko diže glas, no upravo zato njegovo iskakanje iz pristojnog govora (u kojem je uvijek prisutna i doza prikrivene prijetnje) i pokazivanje nekog osjećaja stvara vrhunac dramatičnosti kao u trenutku kada pokaže ostatke ljubavi prema Elli, prezir prema Gunhild ili raskida prijateljstvo sa svojim podređenim službenikom Foldalom (u vrlo nijansiranoj interpretaciji sjajnog Vlade Novaka). Na gotovo suprotan način, ali s jednakim uspjehom Nataša Matjašec Rošker gradi ulogu Elle. Na početku je samozatajna, želi izazvati sućut svojom bolešću čak i kod sestre Gunhild s kojom godinama ne razgovara, jer su u sukobu od vremena kad joj je preotela Bjorkmana. Ella sve to podnosi zbog želje da posljednje mjesece života provede s Erhartom za kojeg se s ljubavlju brinula dok je bio dijete. Tek postepeno u njezinoj se dojmljivoj interpretaciji Ella otkriva kao čvrsta žena koja je sve podredila svom cilju i koja je spremna pokazati i svoju snagu kada je to potrebno. Te uzbudljive transformacije osobnosti osobito su efektne u završnom razgovoru s Borkmanom kada se u trenutku prepusti nekadašnjim čuvstvima, ali mu se i svom silinom suprotstavlja kada uvidi da je on ponovo pokušava iskoristiti za svoje makinacije.
  
  Kao Gunhild, treća strana u trokutu koji nije samo ljubavni nego i obiteljski sa žestokom borbom za dominaciju, Ksenija Mišič ostvaruje visoke domete strastvenošću kojom i mržnja prema suprugu i ljubav prema sinu snažno oblikuje kao bolesna stanja duše. Viktor Meglič uvjerljiv je kao nezreli sin Erhart, objekt oko čijeg se posjedovanja vodi borba majke, tete i oca, da bi glumačko umijeće pokazao u trenutku kada se konačno sukobljava s majkom i obznanjuje svoju zrelost kao odluku da otputuje s ljubavnicom, znatno starijom gospođom Wilton, epizodom koju Maša Žilavec tumači najprije gotovo rutinski kao ženu koja želi pokazati svoje damsko dostojanstvo koje joj Borkmanovi jedva priznaju, da bi efektno odigrala trenutak kada odvodi Erharta kao pobjednički izlazak iz borkmanovskog svijeta. Taj svijet bolesnih ljubavi i obiteljskih odnosa, a još više financijskog kriminala postupno sve više prelazi u horor što je posebno naglašeno zloslutnim pojavljivanjem sobarice koja ne govori i koju Mateja Pucko sugestivno interpretira kao zastrašujuću pojavu.
  
  Sve je to značajno pridonijelo da Mateja Koležnik ostvari vrlo vrijednu predstavu koja u kratkom vremenu uspijeva jasno predočiti komplicirane odnose među protagonistima, a i vrlo jasan stav prema financijskim moćnicima kao mogućoj prijetnji čitavoj zajednici, povezujući to s aktualnom situacijom koja prelazi slovenske granice.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. listopada 2013.

Piše: