Ljekovita moć prinvaćanja

Kazalište Mala scena, Zagreb: Asaya Fujita, Smiješno čudovište, red. Ana Prolić

• 
  
  Šarena i bogata scenografija, upadljivi i ilustrativni kostimi, humor i eksplicitno izricanje poruke nisu uvijek jamstvo za uspješnu predstavu za djecu. Ipak, u slučaju Smješnog čudovišta, nove predstave Kazališta Mala scena, to se ipak pokazalo dobitnom kombinacijom. Predstava je vizualno iznimno atraktivna i dopadljiva, a njezin je glavni adut aktiviranje neiscrpne dječje mašte. Premda je namijenjena djeci starijoj od pet godina, u njoj svakako mogu uživati (i iz nje učiti) i stariji gledatelji.
  
  Smiješno čudovište, djelo japanskog dramatičara Asaya Fujite, svevremena je priča o dvoje usamljenika koje sredina odbacuje jer se ne uklapaju u vladajuće šablone. Yuki je slijepa djevojka, koju nevaljala djeca zadirkuju i ismijavaju, a Bekkanko je čudovište koje zbog smiješnog izgleda ne uspijeva obavljati svoj posao – učiti djecu lijepom i pravilnom ponašanju, jer ga nitko ne shvaća ozbiljno. Oboje su nepravedno ismijani i odbačeni, nesretni i nezadovoljni. Sreću se, i nakon niza nesporazuma, mnogo truda, strpljenja i pažnje, Bekkanko uspijeva osvojiti lijepu Yuki. I da sreća bude još veća, Božica planine otkriva im gdje mogu pronaći čudotvornu biljku koja sve liječi, pa bi tako i Yuki s njom mogla progledati. Kako se predstava bliži kraju, pozornost i iščekivanje (sretnog) kraja u publici su na vrhuncu, što će samo pojačati efekt koji donosi rasplet. Trenutak najveće emocionalne angažiranosti gledatelja nastupa kad ranjeni Bekkanko pruža ljekovitu biljku slijepoj Yuki. Dirljiva scena o žrtvovanju, plemenitosti, nesebičnosti i ljubavi. I da, živjet će sretno do kraja života, ali prvenstveno zahvaljujući prihvaćanju onog drugog i drugačijeg, zahvaljujući razumijevanju, altruizmu.
  
  Okvirna priča – djeca koja se igraju, zabavljaju i plešu razgovarajući o čudovištima – međukorak je koji povezuje zbilju, djeci poznatu i blisku, i fikciju u koju se treba upustiti. Tako pitanja koja na početku glumci postavljaju dobijaju potpuno novu dimenziju na samom kraju (što je čudovište, kakvo je, tko je čudovište,...) i postaju retoričkima. Na sličan način je i zapovijed Božice planine – „Ljudi i čudovišta ne mogu živjeti zajedno.“ – ne samo prekršena, nego i problematizirana i osporena. Predstava vjerno ilustrira japansku kulturu (počevši od kostima, scenografije, rekvizita, glazbe... a i sam tekst zadržava pojmove i imena iz originala) pa i s te strane afirmira različitosti, približava drukčiju, daleku, drugu kulturu.
  
  Jedan od dojmljivijih elemenata predstave svakako je izvrsna gluma. Troje glumaca brzo i vješto se transformirajući iznijelo je sedam uloga. Ivan Vukelić igrao je zločestog dječaka, razigrano i prirodno, ali i smiješno čudovište, s efektnom dozom humora, bez zalaženja u nepotrebno karikiranje. Petar Cvirn je pored zaigranog dječaka odglumio još dvije uloge – brižnog oca zanesenog lovom i pomalo zastrašujuću, ali i dopadljivu božicu. Dajana Biondić je sve vreme vladala scenom izvodeći preciznu i zahtjevnu koreografiju. Njezina Juki je nježna i osjetljiva, ali i jaka i odlučna i uprkos emotivnom naboju koji proizvodi, ni u jednom trenutku ne prelazi u melodramatičnost i patetiku. Njezin talenat, ali i odlična uigranost i usklađenost čitavog ansambla nisu dopustili da se primijeti njezin nedostatak vida (osim u trenucima kada to predstava traži).
  
  Zanimljiva koreografija, koja koketira s japanskom kazališnom tradicijom, popraćena je izvrsnom glazbom koja je uklopljena u atmosferu predstave. Kostimi su upotpunjavali (a ne samo ilustrirali) karaktere likova, a jednostavni i funkcionalni rekviziti pokazali su se kao zadivljujući izvor kreativnosti – primjerice, jednostavne bijele lepeze uvjerljivo su dočaravale lišće, oči, usta, metlu, cvijeće, luk i strijelu, žabu, prljave čarape, zaljubljeno srce, hranu i još ponešto.
  
  Opasnost da priča o dvoje izopćenika, autsajdera koji se upoznaju i zavole, preraste u priču o getoizaciji uspješno je izbjegnuta vještim redateljskim manevriranjem. Iako su odbačeni i ismijani, protagonisti dobivaju priliku da pokažu svoje pravo lice, svoju dobru stranu, i to njihovo razotkrivanje teče postupno i motivirano te rezultira ne samo međusobnom ljubavlju nego i suosjećanjem i simpatijama malih gledatelja. Kroz dirljivu i lijepu priču, bez eksplicitnog moraliziranja, uz obilje smijeha i zabave, djeca su naučila važnu životnu lekciju o prihvaćanju, razumijevanju, nesebičnosti i bezuvjetnoj ljubavi.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 31. listopada 2013.
  
  Asaya Fujita
  Smiješno čudovište
  redateljica Ana Prolić
  premijera 12. rujna 2013.
  adaptacija teksta Ana Prolić, prevoditeljica Maja Oršić Magdić, scenografija i likovno oblikovanje Petra Held, kostimografkinja Hana Letica, skladatelj Damir Šimunović, koreografkinja Tamara Savićević, oblikovatelj svjetla Marino Frankola, fotografije Nenad Reberšak, producentica Vedrana Reberšak, mentorica producentici Snježana Banović
  izvode: Dajana Biondić, Petar Cvirn, Ivan Vukelić

Piše: