Generacijska razlika u vještini korištenja modernim tehnologijama predstavlja sve veći problem današnjim nastavnicima i roditeljima. S obzirom da informatička pismenost postaje presudan instrument učenja o svijetu i kreiranja mišljenja, a djeca mnogo brže svladavaju njezine nove izazove, pa je odraslima sve teže zadržati autoritet u odgojnom procesu. U pokušaju da predloži zdrav stav prema tehnici i njenom mjestu u današnjem društvu, kazalište Trešnja priredilo je više nego potrebnu predstavu upravo o povijesti i naravi čovjekova odnosa s izumima koje je stvarao na svoju sliku i priliku.
Ja buka počinje isprekidanim, kaotičnim plesom Matije Kačana koji tumači ulogu Ja, očarano se krećući prema metaforičnoj Jabuci smještenoj na njemu nedostižnoj visini. Odabir tog voća kao središnjeg pokretača filogenetskog i ontogenetskog razvoja čovjeka može se sagledavati kroz religijsku i neoliberalnu prizmu. Jabuka je ujedno simbol spoznaje, odnosno odbacivanja božanske mudrosti kao ultimativnog vodstva, ali i sveprisutni logo najinovativnije multinacionalne računalne tvrtke Apple.
Još u prvim, gotovo animalnim stadijima prikazanim kroz nesuvislo glasanje i ponavljanje rečenica te repetitivnim trzajnim pokretima, Ja je snažno privučen zabranjenim plodom, zalogom njegove nesvjesne želje da i sam postane stvaratelj nalik Bogu. Postupno se preobražava u misleće biće sposobno dosegnuti svoj cilj kroz kreativnu igru, istovremeno sve sofisticiranije koristeći tijelo i progresivno artikulirajući vlastiti govor. Nakon što otkrije kotač i njegovu zupčanu varijantu te prijenos pokreta u zupčanim mehanizmima, posveti se oblikovanju robotskog asistenta, Buke, kojeg je, potpomognut vrhunskom kostimografijom, Petar Banda oživio u nizu pogođenih gegova koji su razgalili najmlađu publiku.
Dvočlana glumačka postava suvereno i skladno vlada scenom, svatko u svom modusu, prikazujući kroz pokret uspostavu bliskosti između dvoje raznorodnih stvorenja. Isprva se, Ja i Buka međusobno, ali i s prisutnom djecom, zbližavaju i poistovjećuju kroz ples uz recentne disco hitove. Njihov odnos prerasta u ravnopravno partnerstvo koje su očituje u složnom radu na usavršavanju tehničke inovacije koja bi im trebala pomoći da dosegnu Jabuku. Rad se olakšava i činjenicom da Buka usvaja osnove jezične komunikacije, čiji je vrhunac u upotrebi riječi kao što su masterpiece i hug, što ostavlja dojam da ovladavanje engleskim jezikom danas također potvrđuje visinu evolucijskog dosega pojedinca.
Iako je u programskoj knjižici ovog projekta najavljeno da se Ja buka želi baviti suvremenom informatičkom tehnologijom i njenim utjecajem na daljnji razvoj kritičke misli, u realizaciji predstave naglasak je stavljen na strojnu tehniku i mehaniku, simboliziranu motivom zupčanika, dok je Appleov logo ostao jedinom naznakom kompjuterske dimenzije koju se ovaj put, nažalost, propustilo više istražiti. Unatoč tome što su sva scenska događanja motivirana ambicijom da se prisvoji predmet žudnje, odnosno novi prostori stvarnosti koje predstavlja, dramska radnja se primiče svom kraju čim Ja uspije zagristi u jabuku spoznaje vlastite božanske besmrtnostii samodostatnosti u virtualnim sferama.
Pokazuje se da umjetna inteligencija ima obrazovni i korektivni učinak na taštog homo sapiensa, bivajući njegovom savješću u zrcalnom odrazom. Buka tako podsjeća svog kreatora da „čovjekove riječi i postupci ovise o smjeru koji on daje svojim mislima“ i tjera ga da uvidi štetnost svoje pohlepe i opsesije samosvrhovitim napretkom. Finalna pouka predstave je da se kroz proces učenja ne smije zanemariti moralni odgoj, mogućnost ljudskosti u tehnološki determinarnom svijetu.
Autorski projekt glumca Radovana Ruždjaka koji prvi puta režira izdvaja se kao hvalevrijedan pokušaj kazališne afirmacije high tech industrije. Pozitivan i edukativni potencijal tehničkih izuma iskorišten je i u samoj predstavi, pa tako Zdenko, stroj koji Ja napravi da bi učinio Buku ljubomornim, predstavlja impresivno dizajnersko-tehnološku ostvarenje mobilnog robota.
Kazalište Trešnja iznjedrilo je još jednu vizualno atraktivnu predstavu koja donosi odgovore na aktualna pitanja njegovih malih i velikih posjetitelja. Prema sugestiji danoj u Ja buci, odrasli bi svojim najmlađima trebali odrediti pravila igre s tehnologijom, makar slabije poznavali njezine najnovije dosege. Pritom je važno da je naša kritička pozicija temeljena na poštovanju i empatiji, čemu nas uči i priča o čovjeku i stroju u ovoj predstavi. Povijest njihova odnosa reflektira povijest ljudske upotrebe tehnike koja je prvo bila zamjena za fizičke, potom intelektualne poslove, da bi danas služila i kao kreativni i mentalni stimulans. Čak i u potonjim okolnostima, razumska bića moraju zadržati kontrolu nad funkcijama i mogućnostima tehnologije, na isti način kao što odrasli imaju dužnost usmjeravati nove generacije ka smislenom korištenju dostupne tehnike, u skladu s etičkim vrijednostima koje se usvajaju samo kroz međuljudsku interakciju.
© Iva Lulić, KAZALIŠTE.hr, 8. studenoga 2013.
Radovan Ruždjak
Ja buka
redatelj Radovan Ruždjak
premijera 13. rujna 2013.
kostimografkinja Tea Matanović, oblikovanje svjetla Roman Bahat, oblikovanje tona Daniel Biffel, scenski pokret Petar Banda, izrada scenografije Nenad Levak i Dominik Milanović, izrada rekvizite i likovna obrada Zoran Branković, grafičko oblikovanje Tea Matanović, tehnički genijalci Igor Brkić (izrada ruke) i Vedran Relja (izrada noge), fotografkinja Maja Kljaić, inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi
izvode: Petar Banda, Matija Kačan
