Oduševljenje koje traje godinama

Atelje 212, Beograd: Eric-Emmanuel Schmitt, Posetilac, red. Ljiljana Todorović (gostovanje u Kazalištu Vidra u Zagrebu)

• 
  
  Tri večeri za redom dvorana Vidra zagrebačkog Kazališta Kerempuh bila je rasprodana (a unosili su se i dodatni stolci) za predstavu Posetilac Erica-Emmanuela Schmitta beogradskog Ateljea 212 u režiji Ljiljane Todorović. Premijera predstave održana je još 2005., a u Zagrebu je već gostovala u GDK Gavella prije nepune četiri godine. Takvo neuobičajeno dugotrajno i intenzivno zanimanje publike velikim dijelom izazivaju tumači dviju glavnih uloga Freuda i Nepoznatog – velike filmske i televizijske zvijezde nekadašnje Jugoslavije Vojislav (Voja) Brajović i Dragan Nikolić, ali i dometi predstave i vrijednosti francuskog pisca Schmitta koji u nas i nije naročito poznat dok su mu beogradska kazališta izvela više komada od kojih su se Zagonetne varijacije održale na sceni čak više od trinaest godina.
  
  Rođen 1960. Schmitt je rano diplomirao i doktorirao filozofiju, ali se nakon prvih kazališnih uspjeha, posebice s Posjetiteljem (Le visiteur) koji je 1993. dobio ugledne francuske nagrade Molière za najbolju predstavu, tekst i otkriće godine, odlučio na spisateljsku karijeru pa je dosad preveden na četrdeset i tri jezika i igran u pedesetak zemalja. Uz brojne kazališne nagrade često su mu odlikovana i prozna djela, a 2010. dobio je i najprestižniju francusku nagradu Goncourt za Koncert u spomen na jednog anđela (Concerto à la mémoire d'un ange).
  
  Takav istaknuti umjetnik riječi ostao je gotovo nepoznat našoj sredini vjerojatno zbog nedovoljna praćenja suvremene francuske kulture i umjetnost, a možda i zbog Schmittova poimanja teatra, vidljivog i u ovoj zapaženoj beogradskoj predstavi. To je potencirano i vrlo dojmljivom scenografijom Darka Nedeljkovića koja oživljava salon u bečkom stanu Sigmunda Freuda, nadahnut slavnim fotografijama tog prostora Edmunda Engelmana. Taj prostor naglašava da se radi o salonskom komadu koji se igra u sceni kutiji, što su kazališni oblici koje je zagrebački teatar odbacio kao zastarjele i konvencionalne još davno prije nego što su Francuzi (kojih kazalište ipak ne zaostaje za našim) Posjetitelja proglasili za otkriće godine.
  
  Uspjeh predstave Ateljea 212 ukazuje međutim na to da se u raznim, pa i naizgled vrlo tradicionalnim oblicima kazališnog izričaja mogu stvarati vrijedne i današnjoj publici zanimljive predstave, a i na bitne, iako ne naglašeno uočljive pomake koje je Schmitt napravio u okviru odabrana modela. Radnja komada zbiva se u Beču kojim su zavladali nacisti i zakon rulje čije se urlanje čuje kroz otvoreni prozor. Freud koji se bliži osamdesetoj godini mogao bi napustiti voljeni grad ako potpiše izjavu da su se nove vlasti korektno odnosile prema njemu, ali se koleba iz sentimentalnih i moralnih razloga što ljuti njegovu kćerku Annu koja mnogo jasnije vidi opasnost. To se potvrđuje dolaskom bahatog nacista koji Freudu otima novac, a nakon što mu se Anna verbalno suprotstavi vodi je u Gestapo na ispitivanje.
  
  Tada se u salonu pojavljuje Nepoznati koji je najvjerojatnije Bog, iako postoji mogućnost i da je vješti manipulator ili odbjegli psihički bolesnik, a ono što je do tada bila vrlo dobra građanska drama žanrovski se mijenja u neku vrstu crne komedije zadržavajući virtuozna dijaloška nadmetanja, ali mijenjajući psihološku motivaciju likova bitnu za salonski komad specifičnim humorom koji proizlazi iz suprotstavljenih oblika (ne)vjerovanja. Bog (ako on to doista i jest) ne vjeruje Freudovoj psihoanalizi, a Freud nastoji potvrditi svoj ateizam. Ipak suočen s brigom za sudbinu kćerke Freud je spreman povjerovati da je pred njim Bog i zatražiti njegovu pomoć u spašavanju kćerke, što će i dobiti, ali ne i definitivnu potvrdu da je to posljedica susreta s Bogom. Bog koji je po vlastitim riječima došao s Freudom razgovarati zato jer su mu dosadili oni koji mu se mole po navici ipak i sam biva uzdrman kada mu Freud postavlja pitanje kako može dopustiti holokaust, jer nakon uobičajenog odgovora o tome da je ljudima dao slobodu koja podrazumijeva da mogu birati između dobra i zla otkriva svoje dvojbe o tome je li učinio dobro stvorivši takva bića.
  
  Schmittovi vrhunski uobličeni dijalozi točno doziraju izmjene napetosti i neočekivane komike iz nesporazuma protagonista kao kontrasta stravičnosti vremena u kojem se radnja zbiva. To otvara mogućnost za velike glumačke kreacije, pa se Ljiljana Todorović odlučila za ono što se na filmu zove nevidljiva režija, pobrinuvši za nepogrešiv ritma zbivanja na pozornici uz isticanje vrijednosti i teksta i glumačkih interpretacija. A glumci, koje naša publika prvenstveno zna kao zvijezde velikog i malog ekrana, su pokazali i vrhunsko kazališno umijeće. Vojislav Brajović je sugestivno i lako iznosio Freudove argumente, vrlo nijansirano i postupno uz to iskazujući svoje osjećaje – zabrinutost za sudbinu kćerke, ali i pogođenost nesigurnošću u ispravnost svojih ideja, a i u to da se sve može racionalno objasniti.
  
  Dragan Nikolić je ulozi Nepoznatog na gledatelje prenio radost glumačke igre koja je proizašla iz toga što njegov lik (ma tko on bio) dominira situacijom i drži sve konce zbivanja u svojim rukama. Vrhunskim protagonistima podršku su svojim vrlo dobrim epizodama dali i Anđelika Simić u širokom rasponu reakcija Anne Freud prema ocu od brige za njegovo zdravlja i sudbinu do ljutnje na njegovo neshvaćanje strahota koje ih okružuju uz vrlo čvrsto suprotstavljanje nacistu, a i Branislav Trifunović interpretirajući taj lik u početku vrlo energično kao ograničena sadista da bi pri sumnji da je možda i on Židov pokazao znatno umijeće u njegovom pretvaranju u prestrašeno ljudsko biće koje na jadan način nastoji sačuvati bar nešto od svog izgubljenog autoriteta.
  
  Svi su ti elementi kao i njihovo vrlo precizno uklapanje u jedinstvenu cjelinu rezultirali vrhunskom predstavom slojevitih značenja koja duboko djeluje na publiku.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2013.

Piše: