Srce veće od ruku

Tjedan Izraela, Zagreb, Čakovec, Koprivnica, 23. – 30. studenoga 2013.: Romain Gary, Gospođa Roza, red. Stefan Sablić

• 
  
  Godine 1976. u hrvatskom se prijevodu pod izmijenjenim nazivom Momo, zašto plačeš? pojavio sjajan roman Život je pred tobom (La vie devant soi) za kojeg je najprestižniju francusku književnu nagradu Goncourt dobio Émile Ajar, autor nepoznatog identiteta, a pod istim nazivom se s uspjehom u našim kinima prikazivala i ekranizacija tog romana koju je 1977. režirao Moshé Mizrahi. Film je dobio Oscara za najbolji strani film, a sjajna Simone Signoret adekvatnu francusku nagradu za najbolju žensku ulogu tumačeći gospođu Rose. Pravi autor tog romana bio je Romain Gary, veliki francuski pisac židovsko-poljskih korijena, rođen kao Roman Kacew u Vilniusu 1914., gradu koji je tada bio u carskoj Rusiji, a danas je prijestolnica Litve. Gary je nakon samoubojstva 1980. za sobom ostavio tekst Život i smrt Émilea Ajara (Vie et mort d'Émile Ajar) koji je riješio zagonetku autorstva djela koje je u adaptaciji i režiji Stefana Sablića poslužilo za stvaranje iznimno zanimljive predstave Gospođa Roza prikazana na Tjednu Izraela nakon novosadske, a prije beogradske premijere.
  
  Stefan Sablić sačuvao je temeljnu liniju radnje romana – razvitak odnosa između ostarjele Židovke Roze, nekadašnje prostitutke koja je preživjela i koncentracijski logor, a sada se brine za djecu prostitutki. Od njih je četrnaestogodišnji musliman Momo posljednji još s njom, jer se vremena mijenjaju, a i njezino je zdravlje sve slabije. U Garyjevom romanu pripovjedač je Momo, a posebna mu je vrijednost jezik koji uz neke elemente dijalekta ima i krivo napisanih riječi što uvjerljivo pokazuje stanovite nedostatke Mominog obrazovanja za koje je zaslužan vrlo obrazovani prodavač tepiha Hamil, koji se ovdje samo spominje. Sablić se zbog razumljive nužnosti sažimanja fabule na vrijeme kazališne predstave i koncentracije na osnovne teme romana lišio niza sporednih, vrlo živopisnih i zanimljivih likova koja su stvarala dojmljivu sliku kvarta u kojem protagonisti žive. Umjesto toga redatelj je znatno veću važnost posvetio holokaustu koji je bitno odredio Rozin svjetonazor.
  
  To je vidljivo i iz škrte scenografije u kojoj stražnji zid predstavlja nekoliko paralelno i s malim razmakom obješenih tkanina koje povremeno služe kao ekran za projekcije dokumentarnih filmova o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu, a razmaci među tim tkaninama djeluju kao rešetke zatvora kroz koje se gleda na filmske scene što ukazuje da Roza ne može pobjeći tim sjećanjima. Unatoč tome u njoj nema mržnje nego ona na svoj pomalo pomaknut način gaji toleranciju, pa i ljubav za one koji nisu njene rase ni vjere, te to uspijeva prenijeti na muslimanskog dječaka Momu za koga se upravo ona pobrinula da bude odgojen u duhu vjere svojih roditelja, ali i da stekne razumijevanje i za one koji toj vjeri ne pripadaju.
  
  Tako je predstava sačuvala temeljne stavove Garyjeva romana, ali se u njoj uz sažimanje na najbitnije događaje dogodio i pomak središta pozornosti s Moma na gospođu Rozu, što je razumljivo jer je njena interpretkinja Jelisaveta Seka Sablić, ovdašnjoj publici poznata prije svega kao velika zvijezda velikih i malih ekrana bivše zajedničke države i to prvenstveno zbog svog posebnog komičarskog talenta. Pritom je manje važno da je ona redateljeva majka, a mnogo značajnije da se radi o velikoj glumici koja i pored neke vrhunski odigrane rijetke komične situacije ovdje pokazuje svoje veliko umijeće u vrlo nijansiranom kreiranju ozbiljne dramske uloge kojoj uz to uspijeva udahnuti i vrlo snažnu toplinu i osjećajnost. No, još je veće iznenađenje da joj je dvanaestogodišnji Miloš Klanšček (koji se već iskazao u nekoliko predstava Ateljea 212) kao Momo potpun ravnopravan partner i moram priznati da se ne sjećam da sam ikada u ozbiljnoj dramskoj predstavi vidio dječaka koji je ostvario tako impresivnu ulogu.
  
  Te dvoje sjajnih inetrpreta pomoglo je Stefanu Sabliću da s Gospođom Rozom ostvari predstavu nadprosječne kvalitete koja je u njegovoj interpretaciji sačuvala bitne vrijednosti izuzetna Garyeva romana i nedvojbeno snažno emocionalno djelovala na gledatelje.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. prosinca 2013. 

Piše: