Nedovoljno začinjena zabava
Scena Gorica, Velika Gorica: Antun Šoljan, Romanca o tri ljubavi, red. Tomislav Pavković
-
Pogledamo li stanje suvremenog zagrebačkog kazališnog života, pa na temelju ponude pokušamo zaključiti što publiku najviše veseli, shvatit ćemo da nismo previše zahtjevni. Kilogram drame, šaka ljubavi, zrno tragedije, čaša smijeha, nit sarkazma – sve se to najčešće kuha u zagrebačkom loncu. Po takvom je receptu, u približno sličnim omjerima, stvorena i nedavno premijerno izvedena Romanca o tri ljubavi u režiji Tomislava Pavkovića. Publici koja u kazalište sve češće odlazi u potrazi za još jednim ogrankom danas prevladavajuće industrije zabave, takve se predstave često serviraju. Problem nastaje kada predstava koja ostavlja dojam lagane zabave izrasta iz teksta kojeg mnogi opisuju kao jedan od najpoetičnijih hrvatskih tekstova koji, kroz dijaloge u stihu, propituje ljubav, prijateljstvo, vjernost i požrtvovnost. Tada se neminovno postavlja pitanje gdje se predstava toliko ogriješila o tekst da krajnji rezultat izgleda kao slagalica sastavljena od nelogično spojenih dijelova.
Taj se odmak nije dogodio po pitanju forme, jer velikogoričko uprizorenje Šoljanova teksta zadržava izvorni oblik dijaloga u stihu, što na trenutke uistinu jest poetično, ali ipak većinu vremena dovoljno neutralno da ne bude primijećeno ni kao pozitivna ni kao negativna komponentna predstave. Nije se odmak dogodio ni po pitanju priče, jer svi su njezini elementi prisutni. Ipak nedostaje nešto što možda nije riječima lako iskazivo, ali čini se da svi elementi nisu spojeni u smislenu cjelinu.
U osamljenom srednjovjekovnom dvorcu samuju dvije dame, Gospa (Ana Majhenić) i njezina Službenica (Mia Biondić), koje je rat lišio prisustva (gotovo) svih muškaraca. Minute duge kao godine one provode družeći se jedna s drugom sve do trenutka kada njihove dosadne i jednolične dane prekida dolazak Viteza (Ivan Glowatzky). Tu nastaju problemi, ne samo za Viteza i dvije vrtirepke, niti za Kapelana (Pero Juričić) koji se nalazi na sto muka jer nastupa kao čuvar Božjeg reda, gospodarovih zapovijedi, Gospine kreposti, sigurnosti zamka, ljudske slobode, pa čak i vlastitih želja, nego problemi i za samu predstavu.
Brojni elementi ukazuju na različite žanrove, pa u jednom trenutku niste sigurni gledate li romancu, bajku, komediju zablude, dobro osmišljenu prevaru, sve u jednom ili pak ništa od navedenog. Dolazak Viteza uzrokuje i dolazak preuranjena proljeća. Odjednom sve procvjeta i buja: vrt oko zamka, ruže, dame i Kapelanove brige. No, aluzija na bajkovite motive simultanog buđenja prirode i čovjekove seksualnosti, jedino je, osim scenografije, što je u predstavi bajkovito. Zaplet uskoro poprima obilježja namjerno iscenirane komedije zablude. Vitez, ni ne znajući, postaje dio ljubavnog trokuta, i upada u sličnu rutinu onoj koju je imala Klara u Heidi. Dok danju plete, a noću para, pomalo je sve iscrpljeniji i depresivniji, što ga na kraju dovodi do ludila koje rezultira slučajnom smrću.
Grotesknost raspleta je na vrhuncu kad predstava koja se kreće diskursom mnogo vike ni za što završi u stilu Romea i Julije. Nespretnost izvedbe dokazuje i činjenica da je jedina emocija koju takav rasplet pobuđuje, osim iznenađenja i nevjerice, olakšanje, jer o koliko se god zakona logike predstava ogriješila, ipak u gledatelju ostaje nada da neće o onaj posljednji – smrt troje protagonista znači skori kraj predstave. Do toga dolazi jer se u jednom trenutku izvedbe raspline napetost i sva događanja poprime pomalo dosadnu notu. Možda bi se to najviše moglo prepisati režijskim rješenjima, jer ponekad je bolje izbaciti poneke komponente, nego dopustiti da predstava zapadne u monotoniju.
Mladi glumci Ana Majhenić, Mia Biondić i Ivan Glowatzky pod budnim i mudrim okom kazališnog veterana i Kapelana Pera Juričića, zaigrani su, energični i duhoviti. No, nisu se stopili sa likovima. Koliko god njihova gluma bila živahna, strastvena i snažna, ne uspijevaju prenijeti i povezati emocije na kojima se djelo i predstava grade. Iz tog razloga svi problemi koji ih muče ne djeluju kao nešto što im uistinu pripada. Da se poslužim već korištenom metaforom, netko je u ovaj kazališni lonac ubacio i smijeh, ljubav, romancu, čak i sarkazam, moral i dramu, ali je tragedija izostala kao sastojak, a došla kao poklopac, zbog čega je ono skuhano ostalo pomalo nezačinjeno.
Može se konzumirati kao zabava zanimljiva bar u nekim elementima. Posebno su to, već spomenuta scenografija, koja nudi neka vrlo zanimljiva rješenja, pokazuje mogućnost transformacije jednog rekvizita u mnogo funkcija, a ruže koristi kao strelice za pikado. Zabavni su i songovi kojima je radnja upotpunjena. Originalno osmišljeni stihovi otpjevani u pratnji melodija poznatih pjesama čije stihove asocijativno možemo povezati sa mjestima u predstavi koje upotpunjuju, poput Where the Wild Roses Grow ili No Women, No Cry, zanimljivi su predasi. Pero Juričić odlično je odglumio Kapelana, i među svim strastvenim previranjima trojice golupčića, njegova su moralna premišljanja i zgražanja uistinu duhovita i uglavnom osvježavajuća, kao i njegova previranja oko osjećaja odgovornosti i želje da živi svoj život.
Sve u svemu, Romanca o tri ljubavi predstava je koja će vas u nekim dijelovima nasmijati, začuditi, možda vam u nekom trenutku i dosaditi ili postati nerazumljiva, ali ako tragate tek za načinom da upotpunite dva slobodna sata laganom zabavom u kazalištu, ispunit će vaša očekivanja.
© Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 22. prosinca 2013.
Antun Šoljan
Romanca o tri ljubavi
redatelj Tomislav Pavković
premijera 17. prosinca 2013.
kostimografkinja Katarina Radošević Galić, izrada kostima Vesna Mihetec, scenografkinja Marta Crnobrnja, majstor rasvjete Damir Sirotić, majstor tona Goran Stanilović
izvode: Ana Majhenić (Gospa), Mia Biondić (Službenica), Ivan Glowatzky (Vitez), Pero Juričić (Kapelan)
Piše:

Dujmović