Opravdano znova
Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Bogi Ivač znova (prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora), red. Ljubomir Kerekeš
-
Dvadeset i tri godine nakon premijere 1990, i nakon šest godina stanke, publika se ponovno može smijati zgodama bogog Ivača. Da je to velika stvar, potvrđuje činjenica kako je ovo najgledanija varaždinska predstava, s više od tristo izvedbi, što je mnogim teatrima danas tek nedostižan san. Kajkavska komedija rađena po motivima srednjovjekovnih francuskih farsi ima novu postavu i novog redatelja Ljubomira Kerekeša, koji je radio i adaptaciju teksta pritom ga aktualiziravši. „Bogi Ivač znova nova je i drugačija predstava, koju ne treba uspoređivati s prethodnom jer je starog Ivača nemoguće obnoviti,“ – kazao je Kerekeš. Predstava je sjećanje na starog Bogog Ivača i posveta preminulom Tomislavu Lipljinu (Varaždin, 1937-2008), a nastala je i zbog brojnih upita građana koji su ponovno željeli gledati Ivača na sceni.
U čemu je tajna uspjeha ove predstave? Krenimo redom. Varaždinski Bogi Ivač kompilacija je triju srednjovjekovnih francuskih farsi nepoznata autora: Mladenec koj neje znal kaj mladi ženski treba, Bogi Ivač i Farsa o bednju (dramaturški najefektnija). Spomenute je sa starofrancuskog preveo Vladimir Gerić, ujedno redatelj stare predstave Bogi Ivač, ali i čovjek zaslužan za reafirmaciju kajkavskog repertoara u Varaždinu. Zatim je Tomislav Lipljanin njegov prijevod preveo na kajkavski, odnosno adaptirao i lokalizirao. Lipljinov prijevod na kajkavski svakako nije prijevod u smislu egzaktne znanosti, nego prijevod prijevoda. (Nešto nalik američkom pjesniku Ezri Poundu koji je nazvan „izumiteljem kineske poezije za naše doba“ jer je kinesku poeziju prevodio na temelju grubih prijevoda stručnjaka za kineski jezik i tako stvorio novu izvornu poeziju.) Riječ je zapravo o kajkavizaciji, jer ovdje imamo potpuno prenošenje teksta u jezičnom, zemljopisnom i kulturnopovijesnom pogledu. Lipljinove glumačke kreacije u kajkavskom repertoaru određene su jezikom na kojem glumi, što bismo mogli reći da jezik/govor (na tragu Gavelle) uvjetuje, između ostaloga, i glumačku gestu. Osvrnemo li se na Lipljinove štokavske uloge, također ćemo uvidjeti kajkavsku pozadinu.
Ta jezična pozadina svakako je ono najzanimljivije u ovoj predstavi, a osim korištenja varaždinskoga govora, ovdje imamo i pregršt psovki i lascivnih izraza, koji se, ovaj put, odlično uklapaju u kontekst izvedbe, obzirom da je ipak riječ o farsi – žanru koji obiluje grotesktnom i vulgarnom komikom. Farsa je vrlo popularna među običnim ljudima (u narodu) jer uzima teme iz svakodnevice – bračne peripetije, preljubništvo, seksualnu nemoć, sudske prakse, seksualne tabue, a pritom rabi „prokušane postupke koje svatko varira po vlastitu nahođenju i žaru: tipične likove, groteskne maske, klaunerije, mimike, grimase, lazzije, kalambure, cjelokupno grubu komiku situacija, gesti i riječi, obilato popraćenu skatološkim i opscenim tonom“ (Patrice Pavis, Pojmovnik teatra, str. 100). To je, dakle, kazalište za sve, odnosno popularno kazalište, koje se vratilo svojim korijenima, jer ipak – kazalište je prvotno bilo namijenjeno narodu ili puku.
Naravno, predstava ne može biti dobra samo temeljem odabira žanra jer svaki gledatelj ima svoj ukus. Ona treba imati nešto drukčije, trajnije, što je drži popularnom dulje vremensko razdoblje. To može postići stalnim intervencijama u tekst i glumu, na način da ga se nadogradi aktualnim prilikama. Popularne Kroksice koje nosi Mati, Facebook, Durex, iPhone, lepoglavske tangice (u kontekstu, aluzija na čipku), Zepter, Teorija velikog praska (TV serija), samo su neke od tih intervencija. Predstave koje su žive i koje se mijenjaju zahvaljujući glumčevim ekstemporacijama u nas su nažalost rijetka pojava, no odluče li se redatelji za takav tip izvedbe, uhvatili su se kamena mudrosti (koji ima i najizvođenija hrvatska predstava Stilske vježbe u režiji Tomislava Radića).
A upravo zahvaljujući suvremenom i jednostavnom karakteru predstave, ona je popularna i među mlađim generacijama, koje su u publici bile podjednako zastupljene kao i one starije. Dobroj predstavi mora predhoditi još bolja ekipa, koju je Kerekeš vrlo pomno odabrao. U nekadašnjoj postavi bili su Mirjana Sinožić (Micika), Ljubomir Kerekeš (Bogi Ivač), Marija Krpan (Mati) i Tomislav Lipljin (Otec). U ovom postavljanju na scenu Bogog Ivača glumi Ljubomirov sin Jan Kerekeš, Mirjana Sinožić je danas Mati, a Fićfirića glumi njezin sin Mitja Smiljanić. Micika je Sunčana Zelenika Konjević, a Ljubomir Kerekeš sada je Otec. Ansambl igra vrlo živo, u savršenom dijalektalnom izričaju, čemu pridonose rodni kajkavski (za većinu navedenih) izričaj, ali i zrelost glumaca i prethodno iskustvo većine u istome djelu. Iako su svi odlični u glumačkom izričaju, izdvojila bih Jana Kerekeša koji je opravdao povjerenje svoga oca, kao i izvedbu novog Bogog Ivača.Bogi Ivač, primitivan i priglup, ne snalazi se najbolje u novoj životnoj ulozi – ulozi muža i ljubavnika, te je slijep za suprugine izlete van kuće. Otec shvaća da snaha vara sina s Fičfiričom („Pazi, jer ti ne znaš po kome ti žena plazi.“), jer je to jednom i sam doživio od svoje žene. Pa ipak, snaha sebe smatra modernom ženom koja ne može biti sretna u jednoj izopačenoj seoskoj sredini. Iako Otec i bogi Ivač žele biti gazde u kući, njima je jasno da žene manipuliraju njihovim životima. „Ako i prdneš, i to se računa, glavno da je tvoja zadnja.“ – poručuje Otec svome sinu. A epizode koje se gomilaju pred nama, sve su, samo ne prave patrijarhalne. Otec i Bogi Ivač peglaju, peru rublje, štrikaju, muze kravu Cvetu, drže kuhinju urednom, šiju i slično. Mati je ta koja nosi brkove. Ona je glava kuće. Otec i sin stali su tome na kraj, izguravši Miciku i Mati u veliku drvenu kadu. Pa ipak, „Dok zideju van, je**** smo ježa.“ – kaže Otec, svjestan kako će opet biti po ženinom.
Scenografiju je potpisao Vladimir Gerić, što bi značilo kako se ona nije bitno promijenila od starog Bogi Ivača. Nije ni bilo potrebe za izmjenama: drveni stol s dvije drvene klupe, kaširanom guskom, malim umjetnim travnjakom dočarali su pitoreskno selo. Ulasci u kuće domišljato su građeni pomoću bijelih zastora, koji nam (tek prividno) ne daju da zavirimo u intimu tuđih života. Kostimi su vrlo dobro osmišljeni (također Ljubomir Kerekeš), s elementima narodne nošnje i kiča. Tijekom predstave otpjevano je i nekoliko songova koje je osmislio Dragutin Novaković – Šarli.
Predstava je, dakle, u velikom dijelu stari Bogi Ivač, ali ne radi se o glumačkoj družini već je to priča o bogom Ivaču kroz predstavu koja je cjelina za sebe. Osjetilo se i na ovoj tristotoj izvedbi uzbuđenje prije samog početka, publika je ušla u Scenu Rogoz sa željom da samo gleda i uživa, bez prelaženja rampe privatnosti. Poznata komična mjesta izazivala su oduševljenje, baš kao i na dvjestotoj izvedbi 1998. godine, a posebno su s oduševljenjem praćene doskočice koje su izravno kritizirale današnje društvo. Dalibor Foretić je 1998. napisao: „Bogi Ivač nije izgubio ni svoj šarm, ni polet, ni snagu, pa nije isključeno da taj apsolutni rekorder varaždinskog glumišta doživi i – 300. izvedbu.“ Prorok dobroga glasa lako je biti uz tako odličnu predstavu. Veselimo se i 400. izvedbi.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2013.
Bogi Ivač znova
(prema motivima srednjevjekovnih francuskih farsi nepoznata autora)
redatelj Ljubomir Kerekeš
premijera 20. prosinca 2013.
scenograf Vladimir Gerić, kajkavizacija Tomislav Lipljin, adaptacija teksta Ljubomir Kerekeš, kostimograf i koscenograf Ljubomir Kerekeš, songovi Dragutin Novaković – Šarli, asistent redatelja Jan Kerekeš
izvode: Jan Kerekeš (Bogi Ivač), Sunčana Zelenika Konjević (Micika), Mirjana Sinožić (Mati), Ljubomir Kerekeš (Otec), Mitja Smiljanić (Fičfirič)
Piše:

Rambrot