Splet okolnosti

Noćna scena Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku: Dubravko Jelačić Bužimski, Noćna igra s Jesenjinom, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Osječki HNK i ove je godine nastavio s tradicijom Noćne scene, druge scene na kojoj se mladim glumcima i suvremenim autorima otvara prostor za afirmaciju. Na njoj je 13. prosinca 2013. premijerno izvedena komorna duo drama Dubravka Jelačića Bužimskog Noćna igra s Jesenjinom, a u režiji Dražena Ferenčine. Radnja dejla odvija se u jednoj noći u kojoj dvoje mladih glumaca Jakov (Duško Modrinić) i Marija (Jelena Perčin) imaju posljednju probu drame koja tematizira početak ljubavne veze Galine Benislavske i Sergeja Jesenjina. U napetoj noći s jedne strane prožetoj poetskim ljubavnim scenama zavođenja između pjesnika i Galine, a s druge začecima romanse između glumaca Jakova i Marije, međusobno se isprepliću i pretaču dva svijeta (prošli i suvremeni) koja u vremenskom odmaku od stotinjak godina tematiziraju slične probleme (ljubav, korupciju političara, predrasude prema kazalištu i glumcima, iskvarenost društva…). Tragična priča završava najavom samoubojstva kroz snove koji opterećuju Jesenjina i Galinu. Jesenjin je počinio samoubojstvo navodno ispisujući stihove svoje pjesme Do viđenja druže, do viđenja vlastitom krvlju, nakon čega se objesio, a ubrzo si je i Galina oduzela život na njegovom grobu ne mogavši preboljeti smrt ljubavi svog života.
  
  Bogatstvo drame Dubravka Jelačića Bužimskog leži u dubokoj emociji, atmosferi i prikazu načinu zavođenja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće kada su muškarci zavodili žene govorenjem poezije. Međutim, upravo taj, najkvalitetniji dio očigledno je bio i problem za autora. Smatrajući vjerojatno da tematika pjesničkog zavođenja s početka 20. stoljeća neće naići na odobravanje suvremene publike, odlučio je dramu nadograditi suvremenim kontekstom i kritikom društva, prikazujući vezu između mladog glumca Jakova i glumice Marije. Taj postupak nepotrebno je zakomplicirao priču oduzimajući dragocjeno vrijeme dominantnoj, romantičnoj priči s iskrenom emocijom i razvijenim likovima Jesenjina i Galine. Suvremena je priča slabija i s nerazvijenom radnjom i odnosima – kraća je, postupci likova su psihološki nemotivirani i nejasni, a kritika društva svodi se na puko izvikivanje parola. Kako bi ih međusobno povezao u smislenu cjelinu autor ih je na kraju pomalo naivno spojio dopuštajući i Jesenjinu i Galini te Jakovu i Mariji ostvarivanje ljubavne veze upotrijebivši potku kako je i Jesenjin Galinu i Jakov Mariju prvi put vidio u jednakoj, ljubičastoj vesti. Sve se to moglo izbjeći i napraviti jednostavno kroz Jesenjinovu priču, suptilnim upotrjebljavanjem njegovog sukoba s Staljinističkom politikom čime bi se ostvarile paralele s današnjom kritikom društva, a sami likovi Jesenjina i Galine bili bi obogaćeni za još jednu dimenziju.
  
  Također, niti smještanje scene u svečani foyer, kako bi se ostvarila komorna atmosfera uvjetovana izvornikom, nije se pokazalo najsretnijim. Time je samo još jednom naglasio problem osječkog HNK i nužnost pronalaženja prikladne male scene. Prostor foyera to nije – površinom je čak i veći od partera velike scene, razlika u sjedećim mjestima je zanemariva (tridesetak mjesta manje u foyeru), sam volumen prostora jednako je neprikladan (visoki stropovi i prozori), a vizura je loša jer se scena nalazi gotovo u ravnini publike pa se postavljanje na velikoj sceni na kojoj bi bila i publika nameće kao puno bolje buduće rješenje.
  
  Upravo zbog spomenute duboke emocije koja se nalazi upisana u životu ruskog pjesnika i njegove partnerice pa i samoj drami, tekst je iznimno zahtjevan za glumce. Njihov je zadatak na sceni prikazati iskonsku kemiju između dvoje likova, ispuniti prostor nepatvorenom i gustom emocijom koja će se proširiti na publiku i obujmiti je poput magle, ono neizrečeno, gesta, mimika, pogledi, nose ovdje veću težinu od onog izrečenog. Dodatnu otežavajuću okolnost predstavljalo je i nezgrapno ispreplitanje suvremenog i prošlog, neadekvatni prostor, a i činjenica da su im to oboma prve velike uloge u osječkom HNK-u sigurno nije pomogla. Jelena Perčin je tako bila jasna u artikulaciji, precizna u predmetnim i govornim radnjama, većinu vremena uspijevala je prikazati nepatvorenu emociju u odnosu s Jesenjinom i Jakovom te balansirati između dva svijeta iako je s vremena na vrijeme miješala Galinu i Mariju te nelogično mijenjala Galinin stav naspram Jesenjina (čas je uplašena njegovim pokušajima, a čas koketira s njim). S druge strane, Modrinić je nastupio vrlo nesigurno, nije uspio prenijeti dubinu emocije, uvjerljivo prikazati lik pjesnika koji zavodi mladu ženu poezijom te prikazati romantično-erotsku napetost koja je morala iskriti iz njega, izgledalo je jednostavno kao da ni sam ne vjeruje u ono što izgovara. U tome mu nije pomogla niti slaba artikulacija te vrlo loša akcentuacija. Ponajbolji element Modrićeva ostvarenja predstavljaju suvremeni dijelovi u kojima izvikuje parole protiv društva i dijelovi u kojima je naglašena komika gdje se izgleda najprirodnije osjećao.
  
  Prva ovosezonska premijera Noćne scene tako neće biti predstava za pamćenje. Uvjetovana spletom okolnosti – slabostima predloška, neadekvatnim prostorom, nesigurnostima u izvedbi i krivom podjelom (postoje drugi glumci u ansamblu koji se nameću kao puno logičniji izbor od Modrića za takav tip uloge), izvedba nije postala sve ono što je mogla biti. Nadam se samo da će svi uključeni, poučeni rezultatom, sljedeći puta promisliti o prilično jednostavnim rješenjima kojima se sve moglo izbjeći i ostvariti predstavu za pamćenje.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2013.
  
  Dubravko Jelačić Bužimski
  Noćna igra s Jesenjinom
  redatelj Dražen Ferenčina
  premijera 13. prosinca 2013.
  scenografkinja, kostimografkinja i videoprojekcije Saša Došen Lešnjaković, izbor glazbe Dražen Ferenčina, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Ema Bel
  izvode: Duško Modrinić (Jakov), Jelena Perčin (Marija)

Piše: