Zanimljiv pogled preko granice

11. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 10. rujna – 5. listopada 2013.: Post festum

• 
  
  Iako se svojim programom zagrebački festival svjetskog kazališta opredijelio za predstave koje se suprotastavljaju tradiciji ili tu tradiciju vrlo kritički razmatraju i koriste za nalaženje vlastitog izraza, jedanaesto mu izdanje djeluje podosta tradicionalno u odnosu na dosadašnji način selekcije, pa su ovogodišnjih pet vrlo različitih predstava ostvarili teatri koji su tu već gostovali, uglavnom s vrlo zapaženim uspjehom. Možda su to doista trenutno i najzanimljivije predstave koje se moglo odabrati, no vjerojatnije je da ta kazališta nose ugodne uspomene na prethodni boravak u Zagrebu, pa su u situaciji krize koja se i u kulturi itekako osjeća imali razumijevanja za trud i želje organizatora i tako pomogli da ova vrijedna manifestacija ostane na životu.
  
  Njezina je najspektakularnija predstava ove godine bila Smrt u Veneciji / Pjesme mrtvoj djeci berlinske Schaubühne am Lehniner Platz. Thomas Ostermeier je od pripovijesti Thomasa Manna sačuvao samo elemente fabule i atmosfere uz tek mali dio dijaloga i teksta kojeg komentator Sven Medvešek sugestivno interpretira u hrvatskom prijevodu u uvodnom prizoru koji nalikuje kazlišnoj probi pri upaljenim svjetlima dok publika zauzima mjesta u gledalištu, a na pozornici se mota i ekipa dokumentarca. Na sličan način redartelj dekonstruira i Pjesme Gustava Mahlera koje Josef Bierbichler, izvanredni tumač Gustava von Aschenbacha pjeva, a nerijetko i mrmlja objašnjavajući njima a ne monolozima protagonistove osjećaje i duhovna stanja. Za smisao cjeline isto tako je značajna uporaba glazbe, plesa, filmske slike i kazališnih postupaka (teatar u teatru kroz ponavljanje jedne situacije kao nedovoljno uspjelog dramskog prizora). To pokazuje Ostermeierovu nakanu da se bavi odnosom mnogih, a ne samo jedne, umjetnosti prema fizičkoj ljepoti kao smislu koji bi mogao biti temelj stvaralaštva ili razmišljanja. Spajajući elemente raznih umjetničkih izričaja Ostermeierovo ostvarenje postaje multimedijalna predstava u kojoj kazalište i njegova sudbina imaju posebno istaknutu ulogu, što u konačnici ovom multimedijalnom spektaklu omogućuje samosvojnu reinterpretaciju Mannovih motiva smrti, značenja umjetnosti i fizičke ljepote.
  
  Na suprotnom polu kazališnog izraza našla se predstava amsterdamske Toneelgroep Dugo putovanje u noć Eugena O'Neilla u režiji Iva van Hovea koji je prije dvije godine zadivio posjetitelje ovog festivala sjajnom mudimedijalnom predstavom Premijera prema scenariju Johna Cassavetesa. Ovaj put je njegov stil gotovo asketski, nema vizualnih atrakcija kao u teatralizacijama filmova. Nadomješta je potpuna koncentracija na preciznost glumačke prezentacije ponora duše – ljubavi i mržnje, snažnih osjećaja, međusobne ovisnosti i nemogućnosti zajedničkog življenja članova obitelji Tyrone tijekom jednog odlučnog dana od zore do kasne noći. Upečatljivost takvog postupka omogućuje van Hoveu sugestivnu realizaciju težnje prema prikazu realizma duše koje je O'Neill držao bitnim za svoj opus.
  
  Nešto su manje promjene u Talijana Pippa Delbona koji je sa svojom družinom iz Modene dosad stvarao predstave koje su se ponajviše oslanjale na međudjelovanje različitih protagonista (od kojih nisu svi bili profesionalci) što je fizički izraz stavljalo ispred interpretacije teksta. Delbono se ovog puta mnogo više služi postojećim tekstovima – pjesme Pasolinija, Artauda, Eliota i Whitmana kombinira na originalan način sa sjećanjima na svoju mladost i zavičaj, a jedini mu je partner cijenjeni glazbenik Alexander Balanescu, rumunjski Židov koji za ovu predstavu nije samo skladao i izvodio glazbu nego je i ravnopravan glumački partner koji u jednom trenutku govori o svojoj domovini i odrastanju. Delbono i Balanescu se tijekom predstave sve više zbližuju i tako ostvaruju kontinutet Delbonovih uprizorenja ljudskosti kroz ostvarivanje jedinstva koje prevladava fizičke, kulturne i intelektualne razlike.
  
  Britanski Forced Entertainment iz Sheffielda s Nadolazećom olujom (zamisao, koncept i režija jednog od utemeljitelja grupe Tima Etchellsa) nastavlja svoju pobunu protiv tradicionalnog teatra u predstavi u kojoj se šestero izvođača bori za mikrofon da bi ispričali svoju priču, ali nitko ne uspijeva zadržati ni pozornost gledatelja ni mikrofon dovoljno dugo da bi tu priču i dovršio. U tom nizanju prizora ima dovoljno duhovitosti i crnog humora da se sa zanimanjem prati predstavu koja nastoji dokazati da dosada vlada ne samo životom nego i njegovim scenskim uobličenjem, ali takav prikaz nemogućnosti komunikacije i nedostatnosti novih kazališnih prosedea u stvaranju dojmljivog scenskog djela određuje i Nadolazeću oluju. Gledatelje je pak ponajviše raspoložio švicarski Theater Basel s predstavom King Size redatelja i autora Christopha Marthalera koji na vrlo originalan način transformira elemente vodvilja, operete i mjuzikla da bi stvorio snoviti prostor u kojem protagonisti na razne efektne i iznimno duhovite načine bezuspješno pokušavaju ostvariti međusobne kontakte da bi sve to rezultiralo visokim dometima svojevrsna suvremenog teatra apsurda.
  
  Iako ovogodišnji Festival svjetskog kazališta nije donio neku radikalnu novost ili otkriće u kazališnom izrazu, pet vrlo različitih netradicionalnih predstava pružilo je mnogo užitka izvedbama koje su bile zanimljiv uvid u teatar izvan naših granica, uspješno povezujući originalnost, suvremene stilove i komunikaciju s publikom, pa je zasigurno predstavljalo značajan događaj u zagrebačkom kazališnom životu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. listopada 2013.

Piše: