Virtuozna Jagova igra

Ciklus Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Mestno gledališče ljubljansko, William Shakespeare, Othello, red. Jernej Lorenci

• 
  
  Jernej Lorenci jedan je od najcjenjenijih suvremenih slovenskih redatelja koji nerijetko režira i u nas, pa su mu primjerice Gogoljev Revizor (u izvedbi Festivalskog dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih 2010.) i Molièreov Tartuffe (ZKM, 2013.) donijeli i prestižne nagrade i iznimno pozitivne kritike za vrlo originalnu i inventivnu interpretaciju klasika. Te su predstave vjerojatno i karakteristične za njegove inscenacije značajnih djela iz povijesti dramske književnosti koja on koristi tek kao građu za potpuno osobna autorska scenska ostvarenja pokazujući izvanrednu maštovitost u kreiranju zapanjujućih, često i iznimno dojmljivih prizora. Načelno nemam ništa protiv te danas prilično raširene tendencije da se klasična drama koristi kao materijal za nova, potpuno drugačija scenska djela niti mislim da je jedini mogući način igranja velikana dramske riječi traženje suvremenog izraza koji će u najvećoj mjeri očuvati sva svojstva izabranog djela i približiti ih suvremenom gledatelju.
  
  Ipak me navedene Lorencijeve režije nisu posebno oduševile, jer niz najčešće vrlo atraktivnih scena redatelj i autor ne samo da nije uspio uskladiti u cjelovitost nekog svog novog kazališnog ostvarenja nego su si neki prizori svojim značenjem međusobno proturječili čime su i predstave povremeno gubile svoje puno značenje čak i u okviru tih autonomnih Lorencijevih kreacija. Njihovom djelovanju na publiku zasigurno nije pomogla ni hladnoća stilskog postupka koji je namjerno izbjegavao bilo kakvu emociju te je povremeno odavao redateljsko-autorsku samodopadnost u pokazivanju scenske atraktivnosti koja je trebala u zasjenak baciti pisce predložaka.
  
  Iako je Lorenci i u Othellu zadržao većinu tih svojstava, dometi su mu znatno viši, prvenstveno zbog vidljive scenske emocionalne povezanosti sa sjajnim glumcem i čestim suradnikom Primožem Pirnatom koji je svojom snažnom, raznovrsnom i vrlo nijansiranom interpretacijom Jaga kao čvrstog središta tragedije u kojoj su svi ostali likovi bili tek osobnosti s kojima se Jago nadmoćno poigrava. Naravno i kod Shakespearea je Jago pokretački duh i tvorac zapleta tragedije svojom iznimnom umješnošću stvaranja i vođenja intriga, ali upravo te makinacije potpuno zasjenjuju kompleksnost njegovog karaktera, pa su pravi protagonisti prvenstveno Othello, a potom i Dezdemona koji imaju tragičnu sudbinu. Kod Lorencija je međutim Jago Primoža Pirnata jedini pravi protagonist koji zaplet prije odlaska na Cipar prepričava sam virtuozno glumeći sa znatnom dozom karikiranja i podsmijeha sve likove upletene u to, a potom se definitivno otkriva kao pokretač i voditelj radnje koji sve ostale likove koristi kao lutke s kojima će odigrati vlastitu predstavu koja će se i fabularno ponekim neočekivanim obratom odmaknuti od Shakespeareove tragedije.
  
  Zato su druge scenske pojave zamišljene kao sporedne kazališne epizode, pa i vrsni glumci namjerno i promišljeno svode svoje uloge na plošne karaktere. Sebastian Cavazza na svoje velike glumačke mogućnosti upozorava ponajviše energijom kojom tumači Othella kao samodopadnog, a pritom ipak beskrajno naivnog macho tipa, dok su u pokušajima variranja takve muškosti bez Othellovih ratničkih uspjeha vrlo dojmljivi i gotovo komični Lotos Vincenc Šparovec kao Cassio i Jaka Lah kao Roderigo.
  
  Iako je Othello Shakespeareova tragedija u kojoj ima najmanje humora, u Lorencijevoj predstavi ne nedostaje komičnih elemenata. Tako Viktorija Bencik Emeršič Desdemonu tumači kao tipsku naivku, zaigranu poput tinejdžerice, a svoje glumačke sposobnosti i potpuno drugačije lice pokazuje u rijetkim trenucima kada okolini nameće autoritet svog hijerarhijski višeg položaja, te ozbiljnošću u finalu predstave kada shvati da će je bolesno ljubomorni Othello doista umoriti. Sličnu komičnost mlade žene koja je samo igračka u rukama muškarca efektno je u maloj sporednoj ulozi Cassijeve ljubljene Biance oblikovala Tina Pogačnik, dok je Judita Zidar nijansirano uz povremene začudne odmake tumačila znatno složeniju ulogu Jagove žene Emilije koja je (dajući suprugu u njoj nepoznatu svrhu fatalni Desdemonin rupčić) najprije postala suučesnica intrige koja svoju uslugu naplaćuje Jagovim milovanjem, da bi u trenutku kada shvati dimenzije i posljedice Jagova čina oklijevala s otkrivanjjem njegova nauma, a kada na kraju (kao kod Shakespearea) želi otkriti Othellu njegovu zabludu, Jago u Lorencijevoj verziji i nju ubija.
  
  Na taj način i ona ostaje nedovoljno realizirana osobnost, još jedna od ljudskih marioneta s kojima je Jago ostvario svoju predstavu „u počast zla koje nas čini živima“ kako kaže Lorenci u intervjuu dramaturginji predstave Petri Pogorevc za programsku knjižicu ovog Othella. To zlo kod Jaga potiče nemogućnost da se uspne na vrh hijerarhijske ljestvice, ali i seksualna nemoć, što rezultira zavišću koja ubrzo pada u sjenu, a Jago u fascinantnoj kreaciji Primoža Pirnata počinje uživati u svojoj paklenoj igri kao smislu za sebe i odnosi se prema njoj kao redatelj prema režiji predstave koju neprestano dotjeruje. Ta dvostruka teatralizacija daje puni smisao pomalo stilizirano pojednostavljenom tumačenju ostalih interpreta koji povremeno ne reagiraju kao lickovi iz komada nego kao glumci koji se ponekad ne slažu ne samo s tijekom radnje nego i ulogom koju njihove role imaju u razrješenju zbivanja.
  
  Takvim intrigantnim mijenama razina scenske realnosti puni doprinos daje i precizna i promišljena minimalistička scenografija Branka Hojnika koja crvenim zastorom odvaja na početku i na kraju zgusnuti prostor zapleta i razrješenja, dok se inače koristi velikim prostorom prazne pozornice tako da Jago i opet kao spiritus movens i svojevrsni redatelj ispisuje kredom oznake prostora radnje, podsjećajući tako na natpise koji su označavali prostor igre u elizabetinskom teatru. Jago to ipak čini uz tipičnu postmodernističku zafrkanciju, posebno vidljivu u sceni u kojoj na podu pozornice crta kredom valove preko kojih će svi preskakivati prigodom dolaska na Cipar.
  
  Za vrlo vješto preklapanje koje uključuje i prožimanje i suprotstavljanje dvije razine teatralnosti – društva i vremena Shakespeareovog Othella i realnosti današnjice tvoraca ove njegove izvedbe – zaslužna je znatnim dijelom i dramaturginja Petra Pogorevc, a najvidljivije je to u scenama u kojima Janez Starina kao za radnju nevažni Montano izlazi iz te svoje uloge i počinje pitati i sebe i svoje kolege, a i gledatelje o značenju tragedije danas i razlozima zbog kojih jedni opet igraju predstavu o strahotama spletaka i ljubomore, a drugi dolaze vidjeti već toliko poznato umorstvo. Međutim kada u trenutku raspleta želi i opet postaviti neka krucijalna pitanje Jago ubija i njega kao i Emiliju, te rješivši se svih koji su mu se mogli suprotstaviti sjeda za stolom i pali famoznu maramicu (i njene kopije) i definitivno preuzima vlast nad Othellom, što označava i prevladavanje Shakespeareovih moralnih zakona i konačnu pobjedu zla. Je li to zlo ono koje bi nas trebalo učiniti živima i da li su neke situacije (prije Emilijine smrti ili Montanovog umorstva) zamišljene tako da bi predstava trebala izazvati pobunu protiv zla teško je razaznati, no ma kakve bile Lorencijeve namjere visoko dometi kazališne izvedbe rezultiraju dugim pljeskom bez ikakve primisli na bilo kakav otpor fascinantnoj predstavi. A to na veliki uspjeh Lorencijevog Othella ipak baca makar malu sjenu etičke dvojbenosti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2014.

Piše: