Hrabro ali zamorno

Gostovanje: Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, Vida Ognjenović, Je li bilo kneževe večere?, red. Vida Ognjenović (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu)

• 
  
  Vida Ognjenović je u drugoj polovini sedamedesetih, a posebice u osamdesetim godinama prošlog stoljeća slovila za jednu od najistaknutijih ličnosti srpskog kazališta i kao redateljica, a i kao nastavnica ne samo u Beogradu i kasnije u Novom Sadu nego i na mnogim značajnim američkim sveučilištima. U nas je nešto manje poznat njezin književni opus koji uz drame sadrži i više proznih djela, možda i zato jer je sve do 1991. bio i opsegom manji, a i dometima u sjeni ostalih njezinih kazališnih aktivnosti. No, te je godine dobila nagradu za najbolji tekst na najcjenjenijem teatarskom festivalu bivše države Sterijinom pozorju u Novom Sadu i to baš za Je li bilo kneževe večere?, tada u izvedbi beogradskog Narodnog pozorišta, također u autoričinoj režiji..
  
  Poticaj za pisanje tog teksta očito je bila Miloševićeva proslava šeststote godišnjice Kosovske bitke, a radnja komada događa se stotinu godina ranije u Novom Sadu kada uredništvo lista Zastave, glasila jedne od dvaju tada aktivnih srpskih stranaka u Vojvodinu, nastoji organizirati svečanu proslavu petstote obljetnice boja na Kosovu kako bi pridobila sve Srbe za svoje ideje. Iako u uspredbi s Gazimestanom pučka predstava posljednje večere prije povijesne bitke djeluje pomalo naivno, namjere su iste – iskoristiti mit za svoje političke ciljeve, a postavljanje tako zamišljenog komada bilo je iznimno hrabro u vremenu kada je Milošević u Srbiji nemilosrdno prigrabio svu vlast.
  
  Iako su se vremena promijenila, drugo uprizorenje ovog komada, ovaj put u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu (premijera je bila 2008.) vjerojatno je još uvijek moglo uzburkati duhove, posebice svojom najboljom scenom koja u sredini predstave doseže njezin vrhunac. Tu političari dolaze u manastir posjetiti svećenika (preciznije arhimandrita) Ilariona Ruvarca koji je i poznati povjesničar (stvarna ličnost koja je do smrti trpila napade zbog navodnog nepatriotskog ponašanja). Manipulacijama ga nastoje uvjeriti da porekne na temelju dokaza izvedene zaključke da Lazar nije bio srpski car nego knez, a da Vuk Branković nije niti bio na mitskoj večeri, te tako nije niti mogao izdajom omogućiti Turcima pobjedu do koje su oni došli zbog mnogo brojnije i spremnije vojske. Političari ga najprije nastoje uvjeriti kao su narodne pjesme valjaniji dokaz jer predstavljaju pamćenje čitava naroda, dok im on odvraća da poezija nije i ne mora biti građena na činjenicama, a da povijest mora tragati za istinom i da je upravo velika obljetnica prilika da narod nešto nauči o svojoj povijesti, ali da političari i ne žele obrazovaniji i pametniji narod jer bi njime teže vladali. Scenski život ovom prizoru ponajviše daje izvrsni Boris Isaković koji kao Ilarion vrlo nijansirano pristupa posjetiteljima nastojeći im najprije objasniti svoje stavove da bi postupno i u preciznim gradacijama izrekao i svoje ne baš najbolje mišljenje o njihovim namjerama i ljudskim svojstvima, vodeći s dobrodušnom ironijom brigu da ih na kraju nahrani i osigura im prenočište.
  
  Iako su trojica političara solidni glumački partneri za stvaranje određene dramske napetosti, ni njima kao ni ostalim članovima nedvojbeno kompetentnog ansambla od tridesetak ljudi, tekst Vide Ognjenović ne daje više od nekoliko osnovnih karakteristika kojima postaju više ilustracija pojedinih ideja ili tipični sudionici situacija u kojima dominira masa, a ne pojedinac. Autorici i redateljici bilo je puno važnije da precizno pokaže kako se mit koristi za stvaranje političkih probitaka, ali se nije odlučila za satiru ili komediju u kojoj bi tipska likovi mogli najbolje funkcionirati nego za vrlo nijansirano i opsežno prikazivanje manipulacija kroz formu drame (većim dijelom pomalo preživjelog salonskog konverzacijskog komada) za koju su ipak nužniji cjelovitiji i životniji likovi.
  
  Kada toga nema onda predstava od preko dva i po sata postaje zamorna, posebice potraga za onim tko će na kneževoj večeri odglumiti izdajicu Vuka Brankovića, iako vrlo brzo postaje jasno da to nitko od Srba neće učiniti, a isto tako i beskrajne scene u nekoj nacionalnoj ženskoj udruzi koje toliko traju da publici toliko popusti pozornost to da dobar dio gledatelja ne registrira kako upravo one otkrivaju lažnost mita kojim ih se nastojalo manipulirati. No, kako su dobar dio likova stvarne (međutim većini ovdašnje publike nepoznate) povijesne osobe, možda je gledateljima u Srbiji ipak predstava zanimljivija.
  
  Zagrebačka publika zasigurno je cijenila hrabrost Vide Ognjenović i njenog angažmana za istinu i demokraciju, ali je na kraju ipak ponajviše očekivala ne baš česte trenutke u kojima se mogla nasmijati nespretnosti i gluposti političke uporabe mita, iako je pitanje da li bi se baš svi na isti način smijali destruiranju naših vlastitih mitova.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. ožujka 2014.

Piše: