Okrutnost kolektivizma

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Rudi Šeligo, Svadba (Svatba), red. Jernej Lorenci

• 
  
  Rudi Šeligo (1935-2004) danas je cijenjen kao jedan od najvećih slovenskih pisaca druge polovine dvadesetog stoljeća i klasik modernizma tog razdoblja. Svoju sklonost modernizmu i izrazitu nadahnutost i inovativnost u traženju originalnih mogućnosti književnog (a potom i kazališnog) izraza pokazao je već u mladosti – na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća kada psihologiju likova zamjenjuje detaljnim opisom njihovih postupaka što je blisko tada suvremenom francuskom Novom romanu, a ujedno se ne samo stilski nego i tematski i svjetonazorski udaljuje od socijalističkog realizma koji je (barem u prvih desetak godina) bio jedini na cijeni vlasti tadašnje Jugoslavije.
  
  I jedan od njegovih najznačajnijih komada Svadba (Svatba) bitno je vezan za zbivanja u bivšoj državi – pisan je u vrijeme kada je Tito bio na samrti, a praizveden nedugo potom – 1981., pa se i komad i njegove izvedbe često tumače u tom kontekstu. Zato se i Šeligovo precizno pokazivanje postupaka likova u Svadbi umjesto njihove psihološke analize može shavatiti ne samo kao dosljedna uporaba njegovih uobičajenih stilskih postupaka nego i kao rješenje da se fabula koja govori o privatnim sudbinama pročita kao prikaz načina ponašanja u Titovoj Jugoslaviji. I redatelj Lorenci je barem djelomice sklon takvu tumačenju na što upućuje uspjela i funkcionalna scenografija Branka Hojnika u kojoj se dobar dio predstave odvija u nedjeljno poslijepodne u seoskoj krčmi za šankom koji je u sredinu prednjeg dijela pozornice postavljen tako da gosti gledaju preko pulta ne samo konobaricu nego izravno i publiku. Na zidu u pozadini postavljena je u prvom dijelu predstave Titova slika, a u završnici se tu nalazi znak zabrane pušenja, što je pokazatelj definitivnog razlaza s bilo kojim oblikom realizma uz prijelaz nimalo ostarjelih likova u suvremenost.
  
  U prvom dijelu sjajni glumci u suradnji s redateljem ostvaruju dojmljive uloge kao gosti koji ne znaju što bi počeli sa slobodnim vremenom te započinju žestoke međusobne sukobe. Grobar (Matjaž Tribušon) se svađa s bivšom ženom (Maja Sever) koja ga optužuje za smrt njihovog djeteta, šizofreničar (Aljaž Jovanović) nakon zanosa zapada u prijeteću agresivnost, nekadašnju alternativku Taju muči gubitak perspektive nakon osude za posjedovanje malo trave, državni prvak u piljenju drva (Gregor Baković) radije se opija u krčmi no da bude sa svojom obitelji, Ciganka (Barbara Cerar) nastoji održati distancu pozivajući se na zdrav razum kojeg ovdje baš i nema previše, posebno ne kod zbog pretjerane uporabe sile prerano umirovljena milicajca (Vojko Zidar) koji i dalje izaziva jezu, dok šankerica (Maja Končar) djeluje pomalo apatično poslužujući te goste koji nisu daleko od fizičkog sukoba.
  
  Sve se mijenja kada u krčmu stignu dvoje zaljubljenih koji zbog hendikepiranosti – Jurij tjelesne, a Lenka duševne – ne uspijevaju dobiti dopuštenje za brak, a bez toga se ne usude i ne žele tu svoju ljubav konzumirati. Janez Škof i Nina Ivanišin tumačeći te protagoniste iznimnom glumačkom umijeću dodaju i čistu emocionalnost koja plijeni pozornost gledatelja, a čini se i društva u krčmi koje ih odlučuje proglasiti mužem i ženom i organizirati im svadbu koja se zbiva u šumi ispred stare zapuštene automobilske prikolice u kojoj mladenci žive. U prvom trenutku se čini da je naivnost i nevinost tih iskrenih ljubavnika svoju dobrotu prenijela i na čitavo rastrojeno društvo iz krčme. Ubrzo međutim postaje jasno da je njima to fingiranje svadbe tek način zabave kojom će prebroditi jedno besmisleno nedjeljno poslijepodne. No, puno strašnije je da se pritom među njima brišu razlike i da se oni pretvaraju u kolektiv. A kolektiv je u Titovoj Jugoslaviji (barem deklarativno) bio jedan od ideala. Kod Šeliga on međutim postaje stroj koji uništava prave osjećaje i služi za maltretiranje drugačijih pojedinaca. Taj mehanizam Jurija i Lenku tjera da iz svoje izbe izbace ne samo smeće i govna nego i (jednako nepoćudne) snove, a stari slovenski običaj da se kao želja za plodnošću na svadbi posluži kruh u obliku djeteta koristi da se u strahovito nasilnoj sceni prisili Lenku i Jurija da ga pojedu, iako ona u svojoj naivnosti taj kruh doživljava kao pravo dijete. I konačno nakon maltretiranja dolazi pouka da treba biti jednak svim ostalima ili barem potvrditi sve što kolektiv (vlast) nalaže, a potom raditi po svom što je i bio način preživljavanja znatnog dijela žitelja bivše države.
  
  Šeligo nije vidio izlaza iz takvog života pod prisilom pa kod njega nakon smrti Lenke Jurij započinje sličnu ljubav s Tajom koja vodi u ponavljanje iste priče, dok je Lorenci (s dramaturginjom Evom Kraševec) završetak prebacio u suvremenost u kojem svađa istih (nimalo starijih) gostiju za šankom eskalira do nekoliko umorstava, što bi moglo značiti da su bez pritiska kolektiva/vlasti suvremenici puno skloniji razvitku nasilja do krajnjih granica. Ipak predstava ne završava tako jednoznačno nego obratom sa svojevrsnim, prilično nevjerojatnim happy endom. Ponovni dolazak Jurija i Lenke u krčmu oživljava umrle i ukazuje kako bi čista bića i njihova iskrena ljubav možda mogli spasiti svijet koji tone u nasilje. Bez obzira na to koliko publika, pa i kreatori ove Svadbe vjerovali u takav sretni svršetak Šeligova Svadba u režiji Jerneja Lorencija nedvojbeno je vrijedan kazališni doživljaj.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. travnja 2014.
  
  Rudi Šeligo
  Svadba (Svatba)
  redatelj Jernej Lorenci
  premijera 28. septembra 2013.
  dramaturginja Eva Kraševec, scenograf Branko Hojnik, kostimografkinja Belinda Radulović, skladatelj Branko Rožman, koreograf i asistent redatelja Gregor Luštek, oblikovatelj svjetla Pascal Mérat, lektorica Tatjana Stanič, asistent redatelja Tin Grabnar
  izvode: Nina Ivanišin (Lenka), Janez Škof (Jurij), Maja Sever (Korbarjeva, grobareva bivša žena), Tina Vrbnjak (Taja, raspuštenica), Barbara Cerar (Ciganka), Matjaž Tribušon (Grobar), Aljaž Jovanović (Shizofrenik), Gregor Baković (Žagar (Malič), Vojko Zidar (Umirovljeni milicajac), Maja Končar (Šankerica)
  

Piše: