Povratak sa stilom

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Lav Nikolajevič Tolstoj, Ana Karenjina, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Nakon višemjesečnih političkih zavrzlama i prepucavanja oko izbora intendanta osječkog Hrvatskog narodnog kazališta čini se kako je kriza privremeno uspješno riješena postavljanjem mladog osječkog glumca Miroslava Čabraje na mjesto v. d. intendanta te su kazalištem ponovo zavladale muze. Druga ovosezonska premijera na velikoj sceni u osječki je HNK nakon više desetljeća izbivanja vratila Anu Karenjinu Lava Nikolajeviča Tolstoja. Redateljska palica povjerena je Dori Ruždjak Podolski, koja je uz Marijanu Fumić sudjelovala i u prilagodbi dramske verzije Ane Karenjine Helene Edmundson (britanska dramatičarka i dramaturginja, čija je Karenjina premijerno izvedena u Kraljevskome kazalištu Shared Experience u Winchesteru, 30. siječnja 1992. godine).
  
  Svjetski poznati roman, koji progovara o temama nesposobnog ruskog visokog društva bez duha i emocija, lažnim fasadama i izvještačenim odnosima kao centralnu radnju donosi tragičnu priču o Ani Karenjini (Sandra Lončarić Tankosić), njezinu suprugu Alekseju Karenjinu (Davor Panić) te ljubavniku grofu Vronskom (Vladimir Tintor), kojima kao kontrapunkt suprotstavlja ljubav i sreću Konstantina Levina (Aleksandar Bogdanović) i njegove supruge Katarine Ščerbacke – Kitty (Jelena Perčin). Na devet stotina stranica, Tolstoj u njemu pažljivo ocrtava život Karenjine, žene sa svom njezinom kompleksnošću i unutarnjim proturječnostima, žene rastrgane između društvene uloge supruge te brižne majke i strastvene ljubavnice koja zbog svojih izbora tragično strada.
  
  Dora Ruždjak Podolski i Marijana Fumić uspješno su nadogradile verziju Helene Edmundson dodatno ju obogativši (izvornik ima materijala za nekih dva sata, dok osječka izvedba traje tri sata i petnaest minuta). Usprkos duljini, predstava funkcionira i ni jednom trenutku ne zamara publiku. Priča je ispričana jednostavno i pristupačno te je dramaturški logično i razumljivo postavljena i razrađena u detalje. Pritom se dvojac uglavnom držao Tolstojeve priče u nužnim elementima radnje koliko je moguće za scensku prilagodbu. Značajnija promjena koja odskače redateljičino je konceptualno viđenje kraja, u kojem je pokušala razbiti okvire Tolstojeva vremena i iznaći svojevrsnu suvremenost umetanjem modernog napjeva i izlaženjem glumaca iz predstave kako bi nakon spuštanja zastora publici prenijeli poruku. Taj brechtovski trenutak razbijanja dramske iluzije pomalo je upitan jer Tatjana Bertok Zupković i Davor Panić to i ostvaruju, dok Sandra Lončarić Tankosić ostaje u emociji i liku Ane Karenjine, pa nije do kraja jasno što je redateljica time željela reći.
  
  Uspješnoj cjelini uvelike su pridonijeli evidentno odlična suradnja cijelog tima, u kojoj je redateljica našla i vizualnu i značenjsku podlogu, te tehnička rješenja za brojne scene i simboliku. Dojmljiva, praktična i funkcionalna je scenografija predstave (Stefano Katunar) ostvarena u obliku dva zida pod kutom od 140 stupnjeva s dvije strane. Kako je scenografija smještena na kružnom postolju, strane se izmjenjuju po potrebi (omogućavaju brzu izmjenu velikog broja kadriranih scena), a djeluju i simbolički. Jedna je strana ostvarena svojevrsnom mješavinom baroka i pseudoruskog stila u sivkastoj boji s visokim stropovima, velikim vratima i brojnim bogato dekoriranim okvirima slika (služi za predstavljanje događaja u salonima, bogatim sobama ruskog plemstva, izvještačene formalne društvene konvencije), dok je druga strana ostavljena u maniri svojevrsnog rohbaua (neukrašena i nedovršena pozadina ispisana riječima, koja simbolizira iskrene situacije u kojima likovi skidaju maske društvenih normi i predaju se iskrenim osjećajima). Izmjena različitih lokaliteta i situacija na dvjema istovjetnim pozadinama pritom je efektno riješena uporabom detalja (za bal se na scenu spuštaju veliki lusteri, u sceni seoskog gospodarstva spušta se drvo,  na kolodvoru ploča s imenom grada…) i svjetlosnim efektima.
  
  Jednako su funkcionalni i kostimi (Barbara Bourek). Zamišljeni su povijesno točno s manjom stilizacijom, bogati i raskošni u stilu ruskog plemstva 19. stoljeća te izrađeni do zadnjeg detalja. Osim toga, kostimi Karenjine kontinuirano djeluju simbolički, ocrtavajući bojama njezina duševna stanja. Na početku nosi pretežito crne boje s bijelom ogrlicom (simbolizirajući nesretan brak s daškom sreće i istinske ljubavi prema sinu Serjoži), zatim pretežno bijelo s crnom ogrlicom (simbolizirajući iskrenu sreću u ljubavi s Vronskim te nagovještaj nesreće) dok na kraju nosi potpuno crno s crvenim detaljima (ogrtač i torbica) simbolizirajući propast osobe koju je društvo stigmatiziralo kao ženu sumnjiva morala.
  
  Ovako velika predstava (četrdeset i četiri lika) zahtijeva iznimnu spremnost i suradnju cijelog ansambla, što su i dokazali na sceni. Međutim, kao nositelji predstave nametnule su se tri glumice i jedan glumac. Sandra Lončarić Tankosić i Vladimir Tintor uspjeli su prenijeti nepatvorenu emociju strastvene ljubavi, i to ponajbolje na neverbalan način. Usprkos uspjelim ostvarenjima u dijaloškim situacijama i glumačkoj suigri, vrhunce njihovih kreacija čine neverbalni dijelovi u kojima se gledaju ili ostvaruju fizički kontakt. Svaka takva scena nosila je snažnu emociju i erotsku nabijenost koja je prelazila rampu i elektrizirala zrak jačinom emocije. Najupečatljivija je scena izvedbe trenutak u kojem se Karenjina vraća u grad i odlazi u kazalište, gdje je izložena ruglu i uvredama društva. U toj sceni Sandra Lončarić Tankosić stoji, ne izgovorivši ni jednu jedinu riječ, dok po njoj pljušte uvrede. Svu silinu emocije i duševne borbe pokazala je na iznimno težak način – jednostavnom ekspresijom lica i tijela, što je učinila tako da je cijelo kazalište umuknulo i osjetilo njezinu bol. Jedino na što bi glumica morala pripaziti fizičke su kretnje u trenucima kada je trudna (prebrzo ustajanje i sjedanje te ishitreni pokreti neprimjereni su ženi u visokom stupnju trudnoće).
  
  Sjajnu rolu odigrala je i Tatjana Bertok-Zupković, gradirajući nevini, naivni i scenski nadasve simpatičan lik Darje Oblonske od žene rastrgane suprugovim preljubom s guvernantom do dobronamjerne i vedre osobe koja je postala nakon što je, prema Aninu savjetu, suprugu potpuno oprostila taj grijeh. Njima uz bok stajala je i Jelena Perčin, koja je uvjerljivo ostvarila lik Katarine Ščerbacke u svim nijansama od djevojačke razigranosti i neozbiljnosti do ozbiljnosti supruge koja stoji uz supruga u najtežim životnim trenucima. Pritom je važno napomenuti kako se iznimno istaknula glasom i govorom, preciznošću i jasnom dikcijom. Moram spomenuti i Aleksandra Bogdanovića, koji je dobro odigrao svoju ulogu zbunjenog vlastelina u svijetu plemića i jakog gazde na svom seoskom terenu, ali morao bi još malo podići razinu koncentracije kako bi dosegnuo sve ono što njegov lik nudi glumcu. Jednako tako Anita Schmidt, Ljiljana Krička Mitrović i Ivana Soldo-Čabraja u svojim ulogama društvenih komentatorica (čitaj: tračerica) moraju igrati u puno bržem ritmu od premijernog jer će tako omogućiti bržu izmjenu scena i uvjerljivije donijeti svoje likove. Ostali sudionici predstave u potpunosti su ispunili svoje zadaće demonstrirajući kako je svaka uloga jednako važna za ostvarivanje uspješne cjeline.
  
  Pažnja posvećena svim detaljima iščitava se i u uvježbavanju ansambla u scenskom pokretu. Vuk Ognjenović pobrinuo se za pripremu plesova na balovima, ali i za pokret u trenucima iz svakodnevng života poput klizanja na kojem se susreću Levin i Kitty. Ništa manje važna nije ni glazba Igora Valeria (ruski napjevi, operni klasici…) i svjetlo Tomislava Kobie, koji su naglašavali atmosferu i u precizno odabranim trenutcima dodatno bojili dramske situacije.
  
  Ana Karenjina, kao najnovija premijera u nizu, predstavlja uspješan projekt koji je pokazao da je za kvalitetno ostvarenje nužan timski rad, kvalitetan ansambl i međusobno uvažavanje svih sudionika i elemenata izvedbe. Svojom kvalitetom i obimom ova se premijera svrstava u rang višestruko nagrađivanog Unterstadta, dokazujući kako uspjeh osječkog Hrvatskog narodnog kazališta nije bio slučajan, već kako kontinuirani trud, rad i sposobnost svih sudionika da odgovore na velike izazove počinje ubirati plodove.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2014.
  
  Lav Nikolajevič Tolstoj
  Ana Karenjina
  redateljica Dora Ruždjak Podolski
  premijera 3. svibnja 2014.
  dramatizacija Helen Edmundson / Dora Ruždjak Podolski / Marijana Fumić, prijevod s engleskog Mirna Čubranić, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Barbara Bourek, glazba Igor Valeri, svjetlo Tomislav Kobia, scenski pokret Vuk Ognjenović, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stilinović
  izvode: Sandra Lončarić Tankosić (Ana Arkadjevna Karenjina), Davor Panić (Aleksej Aleksandrovič Karenjin), Vladimir Tintor (Grof Aleksej Kirilovič Vronski), Aleksandar Bogdanović (Konstantin Dmitrijevič Levin), Miroslav Čabraja (Stjepan Arkadjevič Oblonski – Stiva), Tatjana Bertok-Zupković (Darja Aleksandrovna Oblonska – Dolly), Jelena Perčin (Katarina Aleksandrovna Ščerbacka – Kitty), Radoslava Mrkšić (Grofica Vronska), Mario Rade (Nikolaj Dmitrijevič Levin), Jasna Odorčić (Grofica Lidija Ivanovna), Petra Blašković (Kneginja Betsy Tverska), Ivana Soldo-Čabraja (Grofica Marija Nordston), Ljiljana Krička Mitrović (Poslanikova supruga), Anita Schmidt (Kneginja Majgkaja), Aljoša Čepl (Petricki), Duško Modrinić (Matvej, Tatarin, kondukter, Turovcin, Vasilij, sluga, svećenik, liječnik, kočijaš, Landau, Jahač, Koršunski), Radoslava Mrkšić (Agafja Mihajlovna), Ivana Soldo-Čabraja (Marja Nikolajevna), Ljiljana Krička Mitrović (Matrjona Filimovna), Antonija Pintarić (Udovica, guvernanta, Dunjaša, primalja), Zorislav Štark (Pescov, kartaš, seljak), Nikola Pavišić (Serjoža, dijete), Snježana Horvat, Tessa Ljubić, Mislav Šimić, Mariana Witovsky (Plesači), Snježana Horvat, Mariana Witovsky (Seljanke)

Piše: