Otključana vrata interpretacija

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Luigi Lunari, Čekaonica d.o.o., red. Ivana Peroš

• 
  
  Gradsko kazalište Zorin dom iz Karlovca sve bogatijim i kvalitetnijim programima odgovorno i predano obavlja dužnost središnje kulturne institucije u gradu. Vrijednost i kvaliteta predstava koje produciraju prepoznata je i diljem Hrvatske, pa su i nagrade i gostovanja sve brojniji. Čak deveta po redu ovosezonska premijera odigrana je 9. svibnja pred prepunom kazališnom dvoranom. Riječ je o predstavi Čekaonica d.o.o., nastaloj po dramskom tekstu suvremenog talijanskog autora Luigia Lunaria Trojica na ljuljački (Tre sull'altalena), a u prijevodu Borisa B. Hrovata. Predstava je magistarski rad Sanje Tomljenović, studentice kazališne produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
  
  Naizgled uobičajena situacija, bogata komičnim potencijalom i mogućnostima intrige, dobiva neočekivani razvoj. Susret trojice običnih, ali posve različitih ljudi na mjestu za koje svatko od njih vjeruje da je nešto drugo iznjedrit će obilje komike, ali i ozbiljnih promišljanja različitih shvaćanja života, koja imaju i filozofska uporišta. Vlasnik tvornice koji je krenuo na ljubavni sastanak u motel, kapetan koji se treba naći s poslovnim suradnikom i profesor književnosti koji je krenuo svom izdavaču nalaze se u istom stanu koji može biti bilo što od navedenog, ali i nešto posve četvrto. Spletom okolnosti primorani su provesti noć zajedno, zatvoreni u tom nedefiniranom prostoru, svatko sa svojim viđenjem i objašnjenjem situacije u kojoj su se našli.
  
  Režija je, prateći tradicionalnu peterodijelnu kompozicijsku shemu, usmjerena prvenstveno na održavanje ritma predstave, koji je gradacijski sve dinamičniji. Nema naglašenijih redateljskih efekata, a uspjeh predstave ovisi ponajviše o glumačkoj interpretaciji ovog vrhunskog dramskog teksta. Vrlo umjereno, prije svega u funkcionalnom smislu upotrebljavaju se ostala kazališna izražajna sredstva – scenografija je u funkciji teksta te realistički dočarava svojevrsno uredsko predsoblje, svjetla povremenim zatamnjenjima ubrzavaju radnju, a kostimi su u funkciji karakterizacije likova.
  
  Energični i zaigrani glumci vrlo su uspjelo dočarali oprečne karaktere likova, njihovu interakciju i međusobne utjecaje. Na scenu su kročili kao uobličenje stereotipa, ali su, iako bez pretenzija za potpunim psihološkim zaokruživanjem, ipak kreirali žive i upečatljive likove. Ivan Ćaćić kao samouvjereni ženskaroš pokazao je niz drugih dimenzija svog lika poput lakovjernosti, bojažljivosti i plahosti. Ni naizgled nespretni profesor, kojeg je igrao Vanja Gvozdić, s težnjom da objektivno i racionalno objasni sve pojave oko sebe nije ostao nepokolebljiv. Najbolji je bio Peđa Gvozdić, prvenstveno zbog najodmjerenijeg i najuvjerljivijeg glumačkog izraza. Ćaćić i Vanja Gvozdić na trenutke su igrali prenaglašeno, dok je Peđa Gvozdić pronašao pravu mjeru i tako ostavio najdublji dojam. On je Kapetana oblikovao kao konzervativnog i odlučnog, ali i proračunatog s fino iznijansiranim sumnjama u vlastite svjetonazore. Izazvao je i najviše smijeha, počevši s epizodom pričanja vica, koja je maestralno izvedena i nakon koje predstav adobiva nezaustavljivu dinamiku.
  
  Semantički ključ donosi uloga čistača (odnosno Boga). Predstava kulminira dolaskom Giulia Settima na scenu. Iako po obimu sporedna, njegova uloga unosi nove značenjske dimenzije. Vrlo prirodno odigrao je čistača čija je svaka izjava dvosmislena, pazeći da ni jedno značenje ne prenaglasi i tako razriješi dilemu – je li on stvarno čistač ili svemogući Bog. Kroz izvrsnu glumu sačuvao je misterioznost svog lika i višeznačnost Čekaonice. Zanimljiv je njegov prolazak kroz publiku na kraju predstave, jer dok ostali protagonisti mogu proći samo kroz jedna vrata (moguća metafora različitih i jedinstvenih životnih putova), njegovo kretanje nije ograničeno, on elegantno i dostojanstveno prolazi čak i na pomoćna vrata u gledalištu (sveprisutan je). Tu su opet i gotovo apsurdna vrata toaleta, koji je dostupan svima, pa konstantno demistificira i prizemljuje svaki pokušaj da se detektira transcedentno u predstavi.
  
  Nemogućnost racionalnog i nedvojbenog shvaćanja svijeta oko nas i nas u njemu, koja je tematizirana u ovoj predstavi, ne može se zaobići ni u njezinu tumačenju. Jer kao što su likovi određeni vlastitim osobnostima, znanjem, iskustvom, svjetonazorom... tako i svaki gledatelj vjeruje u ono što želi (ili je tako naučen). Iako rasplet daje naznake da je posrijedi priča o čistilištu, čar je ovoga teksta, koji je autorski tim uspješno oživio na sceni, mogućnost različitih interpretacija i otvoreni kraj. Gledatelji se mogu prikloniti stajalištima likova, ovisno o tome čija su im uvjerenja najbliskija. Otići će iz kazališta ostavivši likove zaključane, a otključati mnoge varijante tumačenja Čekaonice.
  
  © Olivera Radović, KAZALIŠTE.hr, 13. svibnja 2014.
  
  Luigi Lunari
  Čekaonica d.o.o.
  redateljica Ivana Peroš
  premijera 9. svibnja 2014.
  prijevod Boris B. Hrovat, scenografija i izbor kostima Igor Dobranić, glazba Nikola Vranić, producentica Sanja Tomljenović, oblikovanje svjetla Robert Pavlić, oblikovanje tona Bojan Blažević, inspicijent Rastka Kosovac-Belavić, izrada scenografije Davor Trupac, Milan Pavić, garderobijerka Anđela Fajt
  izvode: Peđa Gvozdić (Kapetan), Ivan Ćaćić (Tvorničar), Vanja Gvozdić (Profesor), Giulio Settimo (Čistač / Bog)

Piše: