Velika kazališna fešta

38. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 3. – 21. lipnja 2014.

• 
  
  Posljednje večeri ovogodišnjih Dana satire, nakon svečane dodjele nagrada, prikazan je i posljednji dio vrlo bogatog Off programa – Melodije bratstva i prvenstva Borisa Dežulovića i Predraga Lucića koji su prije nepune četiri godine svojim sjajnim kabareom Melodije borbe i pretvorbe nakon duge pauze ponovo pokrenuli Noćnu scenu Kerempuha, a i pokazali svoj izvanredni ne samo humoristički i satirički potencijal nego i dojmljivo predstavljačko umijeće. Uz to, pronašli su scenski model koji je svoju učinkovitost pokazao i ovom novom predstavom u kojoj su svojim ingenioznim, istodobno zafrkantskim i društveno kritičnim stihovima na popularne glazbene motive u rasponu od Marka Perkovića Thompsona do Leonarda Cohena ostvarili vrhunac satire na festivalu koji je ove godine obilovao visokim teatarskim dometima koji nisu uvijek bili vezani za satiru. No, to je nova izbornica Mani Gotovac i najavila pozivajući se na Alaina Badioua i njegovo određenje kazališta kao spoja politike i ljubavi, te shvaćajući te pojmove vrlo široko i ovisno o svijetu u kojem živimo. To je u godini u kojoj organizator Dana satire Satiričko kazalište Kerempuh slavi pedesetogodišnjicu omogućilo zanimljiv izbor trinaest predstava predstava (od toga čak šest zagraničnih gostovanja) što je više od uobičajenog broja.
  
  Pet zagrebačkih predstava i u toj snažnoj konkurenciji pokazalo je da njihovi dometi nadilaze lokalne okvire. Oduševiti je moglo već i otvaranje festivala s Kerempuhovom premijerom Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja Ive Brešana u režiji Vinka Brešana koji je u suradnji s vrsnim glumačkim ansamblom u predstavi sačuvao sve literarne i dramaturške vrijednosti jednog od najznačajnijih hrvatskih dramskih komada druge polovine dvadesetog stoljeća. On djeluje jednako životno i suvremeno i danas, jer je značenjska slojevitost u ovoj izvedbi podjednako vezana uz vrijeme nastanka teksta i našu sadašnjost u kojoj tek neznatno promijenjeni mentalitet Mrduše Donje i dalje često dominira tek naizgled demokratiziranim društvenim sustavom. Opravdanom se stoga doima nagrada za najbolju predstavu, a uz nju je žiri (Darko Lukić, Goran Grgić i Bojana Radović) tri od pet ravnopravnih glumačkih nagrada dodijelio i glumcima iz Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja – Filipu Deteliću (Škoko), Goranu Navojcu (Bukara) i Borku Periću (Puljo), te posebno priznanje za dramaturgiju Željki Udovičić Pleština. Domaćin Kerempuh sudjelovao je kao koproducent i u drugoj istaknuutoj predstavi: osuvremenjenom Molièreovu Tartuffeu u dojmljivom kolektivnom dostignuću studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (za što su kao i za prevođenje klasika na suvremeni jezik dobili posebno priznanje žirija), dok je njihov profesor i redatelj te originalne adaptacije Krešimir Dolenčić proglašen najboljim redateljem. Visoka vrijednost te predstave dokazuje koliko je hvalevrijedna bila odluka Kerempuha o suradnji s Akademijom i važnost pružanja mogućnosti da se studentske predstave uvrste na redovni repertoar njihove Scene Vidra.
  
  Iznimno visoke domete ostvarile su i ostale zagrebačke predstave. Nije se doduše u okviru ovog festivala posebna pozornost (a ni nagrade) pridavala predstavi o kojoj se u vrijeme premijere mnogo pisalo, pa i sporilo, ali vrhu ovogodišnjih Dana satire nedvojbeno pripada i iznimno zanimljiv Shakespeareov Hamlet Zagrebačkog kazališta mladih sa sjajnim Krešimirom Mikićem i virtuoznom kolektivnom igrom čitavog ansambla koji u režiji i adaptaciji Olivera Frljića značenjsku slojevitost komada reinterpretira usredotočenošću na promjene i sazrijevanje protagonista koji se u različitim interpretacijama sukobljava sa sve sofisticiranijim oblicima vlasti i tako dovodi do pitanja o smislu i mogućnostima pobune pojedinca u suvremenom svijetu.
  
  Nešto više pozornosti (i nagradu za mladu glumicu Mireli Videk) privukla je vrhunska predstava Teatra Rugantino This Casting, autorski projekt Mirana Kurspahića o tri mlade nezaposlene glumice (uz nagrađenu kolegicu na sebi svojstven način jednako uvjerljive i ekspresivne bile su i Iskra Jirsak te Mia Biondić), koje su u finalu izbora za voditeljicu televizijske emisije spremne pristati na najrazličitija fizička i psihička poniženja ne bi li dobile taj posao. Ono što uz uvjerljivost protagonistica i efektno vođenu priču o mračnoj strani medija koji ulazi u svačiji život daje posebnu vrijednost komadu kojeg se naziv u izgovoru približava riječi disgusting (odvratno) jest način na koji Kurspahić i publiku uvlači u igru. On u gledatelju budi najniže voajerističke porive i želju za uživanjem u poniženjima glumica, što nakon naoko dobre zabave izaziva razmišljanje o tome kako strahote današnjice nisu u samo u onome što svijet ili društveni sustav čini nama nego i u onome što smo mi spremni učiniti drugima.
  
  A što smo sve sposobni činiti drugima pokazuje još jedna vrijedna zagrebačka predstava Pasivni otpor Dore Delbianco u režiji Marija Kovača i produkciji Kazališta Tvornica lutaka. Autorica je poznatu nam ksenofobiju vrlo uvjerljivo uobličila u kafkijanskom uredu koji odlučuje o molbama stranaca za dobivanje državljanstva, a vjerojatno najzanimljiviji zagrebački redatelj koji dosljedno djeluje izvan institucionalnih kuća ovog puta je suspregnuo svoju uobičajeno naglašenu vizualnu originalnost i podredio se vrsnim glumcima među kojima je središnji lik sadističkog činovnika koji se zabavlja tuđim mukama maestralno odigrao Vilim Matula. Dostojni su mu partneri bili tumači epizodnih uloga molitelja među kojima su se groteskno stiliziranim ulogama posebice istakli Nina Violić kao bosansko-srpska performerica i Leon Lučev kao sumnjivi nasilnik i jedini koji će zahvaljujući novcu, vezama i strahu odmah dobiti hrvatsku putovnicu.
  
  Ostale hrvatske predstave nisu nažalost dosegle tu razinu. Predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu Ružni njemačkog dramatičara Mariusa von Mayerburga u režiji slovenskog redatelja Jerneja Kobala tek je djelomice otjelotvorila mogućnost da povezivanjem groteske i teatra apsurda dojmljivije ukaže na pogubnost fascinacije današnjeg svijeta ljepotom pojedinca koja je i medijima, ali i njihovoj publici, a to će reći i velikoj većini javnosti konzumerističkog društva, važnija od bilo kakve vrline ili znanja što vodi do potpune dominacije privida nad smislom. Nažalost dobar dio i piščevih i redateljevih rješenja oslanjao se na stereotipe koji su izgubili oštrinu i dublje značenje, a i većina rola se oslanjala na pomalo karikirane stereotipe ponašanja, pa je stanovitu živost u predstavu unosila tek vrlo uspjela interpretacija Barbare Rocco s naglašenim razlikama u pristupu različitim rolama od kojih je posebno zanimljiva bila uloga supruge protagonista koja se jedina pokušala oprijeti uniformnosti lijepih lica kao proizvodu muške dominacije, da bi na kraju i sama prihvatila svijet u kojem nestaje individualnost.
  
  I dok je varaždinska predstava barem nastojala, doduše ne baš previše uspjelo, uspostaviti kritički odnos prema teroru ljepote bez smisla i zatiranju individualnosti, dotle je Libreto Irene Škorić u režiji Saše Broz i izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu upravo ljepotom i blještavilom scenskih slika nastoji prikriti nedostatak smislenosti u tek deklarativno provokativnoj priči o nevjerojatnom (i ne baš motiviranom) ljubavnom četverokutu dva društveno i generacijski potpuno različita para.
  
  Nasuprot tome u sam vrh festivala uvrstile su se dvije slovenske predstave koje su nakon nekoliko izvanrednih gostovanja iz iste države tijekom ove sezone potvrdile zagrebačkoj publici dojam o danas iznimno uspješnom slovenskom kazalištu. A da se ono oslanja na iznimno bogatu i još uvijek živu tradiciju na samosvojan način potvrdilo je Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane predstavom Boris, Milena, Radko autora i redatelja Dušana Jovanovića koji je tekst (nagrađen kao najbolji na ovim Danima satire) pisao za glumačke veličine Borisa Cavazzu, Milenu Zupančić i Radka Poliča, zadržavši neke njihove stvarne osobine s time da je lik Borisa utemeljen na samom Jovanoviću, ali su mu dodana i neka Cavazzina svojstva. S obzirom na to da u Ljubljani znaju za ljubavni trokut između Jovanovića, Zupančićeve i Poliča to je zasigurno zaintrigiralo tamošnju publiku, ali priča o uvaženim ljudima u šezdesetim godinama koji se odjednom suočavaju sa situacijom kojoj ni sami u prvi tren ne vjeruju – Milena se strastveno zaljubi u Borisa koji joj tu naklonost jednako intenzivno uzvraća, dok Radko nastoji urazumiti i vratiti Milenu ipak ima tek neka autobiografska polazišta da bi oslanjajući se o njih dosegla dramaturšku strukturu koja možda izgleda jednostavno, a zapravo je vrlo složen spoj niza sastavnica koja dominantno komičnim tonom grade pravo bogatstvo značenjskih slojeva.
  
  Onaj najvidljiviji o tome kako se strastvena ljubav može doživjeti u poznim godinama vjerojatno ipak nije najvažniji kao što ni humor nije prisutan zato da bi se takva situacija ismijala nego da bi se te kazališne veličine skinulo s pijedestala i pokazalo kao ljude koji ne samo u ljubavi nego i u kazališnom stvaranju mogu još biti svježi, otvoreni i inovativni. U nastavku pak autor i sjajan glumački trio (Polič je za ulogu Radka dobio i glavnu nagradu za mušku ulogu) ispituju ne samo svoj teatarski angažman nego i ostale aspekte svog življenja. U mladosti buntovnici sada ipak priznaju neka ograničenja svoje dobi, pa ako erotskim strastima i zanosima nastoje provocirati postojeći, često licemjerni društveni sustav, ipak nastoje usporediti svoje stavove i s generacijama koje su im prethodile i onima koje slijede, pa je tako Radkova devedesetogodišnja majka, pripadnica tajnih službi bivše države i danas spremna silom rješavati sve probleme (u briljantnoj komičnoj izvedbi Alojza Svetea, nagrađenog za ulogu najbolje prihvaćenu od publike), dok je Milanina kći Anja (Nina Valič) ima najkonzervativnije malograđanske stavove bez ikakve primisli da preispita njihov smisao, a kamoli da se pobuni.
  
  Izvanredna predstava Prešernovog gledališča Kranj i Mestnog gledališča Ptuj Mrtvac dolazi po dragu (Mrtvec pride po ljubico) poetska je drama Svetlane Makarovič u izvanredno maštovitoj i do najsitnijeg detalja preciznoj režiji Jerneja Lorencija. Takvi se komadi dosad, naravno, nisu pojavljivali na Danima satire, a već desetljećima su iznimno rijetki na zagrebačkim pozornicama. Svi članovi fascinantnog glumačkog ansambla (dobitnika posebnog priznanja) nisu samo naučili svirati harmoniku nego su i dojmljivo uspostavili složen i efektan odnos glazbene interpretacije s uspjelim, glumački nijansiranim i međusobno vrlo diferenciranim oblikovanjem likova u bajkovitoj, ali istodobno i životno okrutnoj priči o ljubavi koja seže i onkraj smrti.
  
  No, kao i uvijek najveće je zanimanje publike bilo za beogradske predstave, a posebice za Unosno mjesto Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog u režiji Egona Savina i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta. No, čini se da su se kreatori predstave zadovoljili pukom činjenicom da se komad ruskog klasika (koji ipak znatno zaostaje za Gogoljem) bavi korupcijom koja se nije bitnije promijenila do danas, pa su i ugledni redatelj i cijeli glumački ansambl s ljubimcima zagrebačkih teatrofila Branislavom Lečićem, Jelisavetom Sekom Sablić (dobitnicom jedne od pet ravnopravnih glumačkih nagrada za ulogu koja se ipak neće dugo pamtiti), Predrag Ejdus i Bogdan Diklić zadovoljili izazivanjem smijeha rutinskim potenciranjem grotesknih i karikaturalnih crta karaktera, što je ipak uspijevalo nasmijati publiku.
  
  Međutim, kudikamo više nasmijati i zabaviti publiku uspjela je Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Tatjane Mandić Rigonat i izvedbi beogradskog Pozorišta Boško Buha. Nedvojbeno nam je Nušić bliži od Ostrovskog i mentalitetom i ismijavanjem društvenih anomalija, a redateljica je uspjela brzim ritmom i efektnim poentiranjem vrhunaca komike napraviti uspjelu i vrlo zabavnu predstavu na tragu tradicionalnih interpretacija te vrhunske komedije. Od njih se ipak bitno razlikovala po tome što su sve uloge (uključujući i ženske) tumačili muškarci koji su tako dobili mogućnost za niz dodatnih komičnih elemenata, a to je tumaču naslovne uloge Goranu Jevtiću donijelo i zasluženu glavnu nagradu za žensku ulogu. Zato je i odluka redateljice o rodnoj zamjeni interpreta upravo u toj bujici smijeha i dovođenju Nušićeve satire do granice apsurda imala veće opravdanje od njezine poruke da prerušavanje Nušićevih likova razotkriva prerušavanje današnjih političara.
  
  Iz Novog Sada gostovalo je Újvidéki Színház (Novosadsko pozorište) koje je na mađarskom izvelo slavni mjuzikl Leonarda Bernsteina, Arthura Laurentsa i Stephena Sondheima West Side Story u režiji Viktora Nagya potpuno različito od onog blještavila bliskog brodvejskim postavama ovog žanra kojima su u nas bliske često vrlo efektne predstave Kazališta Komedija. Nagy i njegovi vrsni suradnici scenograf Đerđ Čik, koregrafkinja Ildiko Đeneš i kostimografkinja Kata Horvat vrlo su uspješno i naglašeno realistično bez ikakvog glamura na sceni oživjeli siromašno predgrađe u kojem se radnja zbiva da bi tragična nota postala potpuno uvjerljivom bez suvišne sentimentalnosti. Nagy je dosljedno tome postavio i vrijedni ansambl u kojem su i vrsni pjevači poput Ištvana Kerešija (Toni) i Agote Silađi (Maria) uz pjevačke sposobnosti morali pokazati i maksimalnu glumačku dojmljivost.
  
  No, dok su se Novosađani uz veliki kreativni napor nastojali približiti stvarnosnom okviru svog mjuzikla, predstavi Crnogorskog narodnog pozorišta Očevi su grad(ili), autorskom projektu Borisa Liješevića, jednog od danas najtraženijih mlađih redatelja u regiji, takav je okvir polazište, jer se radi o dokudrami, utemeljenoj na ispovijedima stvarnih osoba koje su stradale u pretvorbi na crnogorski način, posebice ulaskom ruskog kapitala. Autor se nažalost nije potrudio da ta svjedočanstava uklopi u smislenu dramaturgiju i iz njih stvori složeniju sliku tog nedvojbeno značajnog društvenog problema, pa nema čak niti ozbiljnijeg propitivanja razloga zbog kojeg je netko odlučio prodati svoje vlasništvo tajkunima niti kako je i zašto brzo potrošio često ne mali dobiveni novac. Predstava tako ostaje pojednostavljen, plakatni protest protiv nehumanosti pretvorbe kojoj Liješevićeva vizualna maštovitost kao i citati iz Njegoša i Čehova djeluju kao efektni dodaci bez dubljeg motiva i prave autorske potrebe.
  
  Ipak bez obzira na nekoliko promašaja (a niti jedan od brojnih, čak i najvećih svjetskih festivala kazališta i filma koje sam vidio nije bio bez takvih slabijih trenutaka) mora se izbornici Mani Gotovac priznati da su 38. dani satire iznimno visoke domete ostvarili ne samo brojem nego i vrijednošću većine predstava. U ovom izboru one su na najbolji mogući način bile potpora tezi da je kazalište spoj politike i ljubavi, a ukazale su i na otvorenost Mani Gotovac prema međusobno vrlo različitim oblikovanjima takvog, njoj očito najdražeg teatra kojem je ipak zajedničko svojstvo naglašena ekspresivnost režije kao elementa značajnijeg i od teksta i od glume. U svemu tome djelomice se zagubila satira iz naziva festivala, za koju je uostalom Mani Gotovac i kazala da je ne zanima previše, ali je festival ponudio ne samo niz vrhunskih kazališnih doživljaja nego i iznimno zanimljiv prateći program.
  
  Osim Melodija bratstva i prvenstva Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, spomenutih na početku ovog teksta, vrlo je vrijedan bio i performans Tišina prema isječku romana Kalendar Maja Zorana Ferića u vrlo dobroj izvedbi Silvija Vovka, Marije Šegvić i samog autora koji je uz spisateljsko pokazao i nedvojbeno predstavljačko umijeće. Uz to zanimljva je ideja da se ponovno pokrene Ring Kerempuha, verbalni dvoboj istaknutih ličnosti (ovaj put uz moderiranje Aleksandra Stankovića), a širu i vrlo zanimljivu dimenziju festivalu (uz dodatni dašak satire) dali su i koncerti Leta 3, TBF-a i Kerempuhove kućne grupe Chishche Lishche, što je 38. danima satire Fadila Hadžića pomoglo da postanu vrhunski ne samo kazališni nego i kulturni događaj koji značajem nedvojbeno nadilazi zagrebačke okvire.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.HR, 1. srpnja 2014.

Piše: