Pitanje morala

18. međunarodni festival suvremenog kazališta Zadar snova, 2. – 8. kolovoza 2014.: Hartefakt, Beograd, Bitef Teatar, Beograd, Novo kazalište, Zagreb, Zadar snova, Mini teatar, Ljubljana, Centar za kulturnu dekontanimaciju, Beograd, Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, red. Ivica Buljan

• 
  
  Uvelike najposjećenija izvedba 18. izdanja festivala Zadar snova bila je hrvatska premijera komada Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša u režiji Ivice Buljana i u koprodukciji Hartefakta (Beograd), Bitef Teatra (Beograd), Novog kazališta (Zagreb), Zadra snova (Zadar) Mini teatra (Ljubljana) i Centra za kulturnu dekontanimaciju (Beograd). Prvo uprizorenje predstava je imala na Mittelfestu u Cividaleu 21. srpnja, gdje je, kako se čini, prilično dobro popraćena. Buljan je sada već zaštitni znak Zadra snova s obzirom na kvantitetu njegovih projekata, ali i s obzirom na to da je jedan od rijetkih hrvatskih redatelja nove struje čije djelo zadarska kazališna publika ima priliku kontinuirano i učestalo pratiti.
  
  Odabir Grobnice za Borisa Davidoviča, djela koje za lijevu intelektualno-kulturnu elitu na prostorima ex-Jugoslavije ima kultni status, intrigantan je, ali i rizičan potez za redatelja koji je vlastitu kazališnu estetiku brusio ponajprije na dramskim klasicima i suvremenom francuskom dramskom pismu. Iznimno značajno i kompleksno djelo, roman ili zbirka pripovijedaka Grobnica za Borisa Davidoviča bila je u vrijeme kad se pojavila istodobno prezreni, ali i dragocjeni amblem jugoslavenske književnosti. Bremeniti dokumentaristički historijat Danila Kiša kao svojevrsna apoteoza bolesti sistema jednoumlja i porazu revolucija na ljevici, i danas ima, premda na drukčiji način, podjednaki značaj i snagu. Ono što ostaje kao trajna vrijednost Kiševe proze jest neobična sprega etičkog preispitivanja povijesti i dinamična filozofičnost njegova pripovijedanja.
  
  Tekst takvih odlika dijelom je problematičan za inscenaciju u kazališni milje, no budući da u sebi posjeduje niz različitih slojeva ili razina (dokumentarizam, prepletanje fikcije i fakcije, preispitivanje stvaralačkog procesa i značenja arhivskih materijala, itd.) potencijalno nudi više mogućnosti s kojima se može stupiti u dijalog. Redateljsko-dramaturški tim kondenzacijski se odlučio na predstavljanje samo naslovne pripovijetke u kojoj se tematizira i problematizira (pseudo)biografija zaboravljena revolucionara lutalice i beskompromisnog logoraškog patnika, u povijesnom besmislu naposljetku „ličnosti bez lica i glasa“ Borisa Davidoviča pod pseudonimom Novski.
  
  U Buljanovoj predstavi glavna se koncentracija i srž problema prelama u pitanju kako spojiti dokumentarističko-naratološki karakter teksta sa intenzivnom tjelesnom izvedbom i istaknuti prisutnost glumaca/izvođača. Buljan je i u nekim dosadašnjim režijama, Koltèsa primjerice (Salinger, U samoći pamučnih polja), pokazivao tvrdoglavu dosljednost u iscrpljivanju tjelesnog i tekstualnog aspekta izvedbe do granica održivog. Sparivanje izrazito amplificirane tjelesnosti i kvantificiranje goleme količine teksta (tekst se donosi gotovo integralno) iscrpljujući je proces za glumce i auditorij, koji nakratko biva prekinut olakšavajućim glazbenim songovima. Predstava donosi dosljedno prepoznatljivi Buljanov redateljski rukopis ili stil, koji u okvirima hrvatskoga teatra, i dalje može izazivati kontroverze, pa i senzacionalizam (poput pitanja, je li u predstavi riječ o pravom ili fingiranom seksu?), iako je takva režijska poetika u osnovi već desetljećima mainstream varijanta postdramskog kazališta. Izvedbeni elementi Grobnice za Borisa Davidoviča vuku paralele i pozajmice i iz predstave Garaža koja je imala karakter košmarnog Guattarijevskog shizopolisa, a u kojoj se isto tako izlaže pretjerana ekscesnost tjelesnog, ovdje sučeljena ili u odnosu na tekstualno siromaštvo Mesarićeva predloška.
  
  Izvedba je smještena u opskurni ogoljeni dekorum pozornice koji je naglašen sivilom kostimografije (uglavnom povijesno indikativne, Ana Savić Gecan) i minimalističkim dizajnom svjetla (Son:da) kojim se postiže tek nekoliko uspjelih kontrasta sjena i chiaro-scuro bojenja tijela izvođača. U linearnom slijedu principom montaže nižu se tako fizički režirane i dijelom koreografirane skupne sekvence, tjelesni dueli i pojedinačni nastupi koji fragmentiraju ili naglašavaju narativnost predloška izmjenjujući se s glazbenim brojevima s patinom internacionale. Uživo izvođena glazba možda je u izvedbenom vokabularu, najjasniji i najefektniji dio predstave (skladatelj Mitja Vrhovnik Smekar). Vizualni sloj doslovnih tjelesnih označitelja dopunjuje se rasutim kockama leda, vatrom, vodom, zemljom/blatom. Deveteročlani glumačko–izvedbeni tim nejednakih scenskih iskustava i mogućnosti korporalni je dio izvedbe uglavnom realizirao puno uspješnije i ekspresivnije od oralnog. Buljanov forte zadihanih (polu)nagih tijela isprepletenih s potrebom da izgovore što više tekstualnog materijala zahtijeva krajnje usredotočeno i savršeno precizno predstavljanje, ali i suigru izvođača i ujednačenost ansambla koja međutim nije sasvim ostvarena, bez obzira na silnu izvedbenu energičnost i vidljivu predanost.
  
  U tjelesnom ringu s tekstom prednjače i izdvajaju se Stipe Kostanić i Milutin Milošević te Aleksandra Janković i Iva Kevra koji su uspijevali pomiriti eskalaciju brutalno tjelesnog i težinu tekstualnog konteksta, pronašavši primjereno svojstven način govorne izvedbe bujice teksta. Dramaturški je predstava uspješnija u uvodnom dijelu i razradi priče o revolucionaru Novskom dok je drugi dio komada izgubio ponešto na ritmu i snazi eksplozivistički željene izvedbe možda i zbog premorenosti izvođača i izgovornih pogrešaka, a možda i zbog tvrdoglavog inzistiranja na multiplikacijskoj izmjeni naratorske ili glavne uloge. Sugestivno nizanje vizualno-tjelesnih nerijetko i iznimno snažnih scena lomi se u oscilatornom pokušaju izručenja physisa glasa i supripadnih mu narativno-linearnih rečenica, pri čemu se, ponekad zbog brzine i silovitosti deklamatorne intonacije, gubi i specifična stilističnost Kiševa jezika.
  
  Možda bi s obzirom na repetitivni učinak jukstaponiranog tijela i izgovorena teksta barem dio materijala bilo uputnije prebaciti u neku drugu medijalnu sferu (projekcija, audio naracija, tekstualna projekcija), ali to pak ne bi bilo u skladu s Buljanovom estetikom i poetikom. Buljan se tako potvrdio još jednom kao pasionirani obožavatelj i poštovatelj pisane riječi, govornog teatra/performansa i eksplozivistički nabijene brutalne tjelesne ekspresije koji međutim na sceni žive i djeluju u nekom paradoksalnom ili dijalektičkom sučelju, te unatoč pojedinim blistavim trenucima ne dopiru posve do gledatelja. Čini se stoga kako je redatelju prvenstveno bilo stalo do toga da skrene pažnju na Kiševo djelo i njegov značaj. U tom smislu Buljanova Grobnica za Borisa Davidoviča uspijeva akcentuirati i postaviti pitanje morala kao primarno pitanje vremena, te u tom sklopu predstavlja doista relevantan društveni događaj. No, s druge strane, kao predstava, tek dijelom dorasla svojoj visoko postavljenoj zadać,, zadovoljava se ipak time da puno više sugerira nego što zaista nudi.
  
  © Ana Gospić, KAZALIŠTE.hr, 10. kolovoza 2014.
  
  Danilo Kiš
  Grobnica za Borisa Davidoviča
  redatelj Ivica Buljan
  premijera 21. srpnja 2014. (Cividale), 4. kolovoza (Zadar)
  dramaturgija Maša Seničić, skladatelj Mitja Vrhovnik Smekar, kostimografkinja Ana Savić Gecan, dizajn svjetla i scene Son:DA
  izvode: Aleksandra Janković, Milutin Milošević, Vladimir Aleksić, Stipe Kostanić, Boris Vlastelica, Iva Kevra, Benjamin Krnetić, Marko Grabez, Nikola Malbaša

Piše: