Spektakl duha
47. PIF – Međunarodni festival kazališta lutaka, Zagreb, 15. – 20. rujna 2014.
-
Nakon nekoliko pripremnih dana posvećenih radionicama i otvaranjima izložbi, puni program najstarijeg zagrebačkog kazališnog festivala otpočeo je s par tjedana zakašnjenja u odnosu na uvriježeni termin. I tu je promjenama kraj. Mješavina malenih i velikih, komornih i spektakularnih, klasičnih i modernih predstava, kao i upućenost na prije svega dječju, ali i odraslu publiku, zadržana je i u ovogodišnjem izdanju festivala.
Na svečanom otvaranju vidjeli smo predstavu U trenu britanskog lutkara Stepeha Mottrama, nadahnutog majstora animacije koji jednako superiorno vlada različitim tipovima lutaka. Sam na sceni, uz snažnu podršku glazbe i svjetla, Mottram je odigrao šest zaokruženih etida, raznolikih po raspoloženju i sadržajno potpuno nepovezanih. U prvoj vidimo čudesno sposobne gimnastičare, u drugoj pticu i njeno jaje iz kojeg izlaze ptići, u trećoj čovjeka bez tijela, u četvrtoj mađioničara...
Tehnički izuzetno zahtjevnu animaciju Mottram savladava s lakoćom, njegov plesač na trapezu, primjerice, za prečku se hvata naizmence rukama i nogama, savršeno ekvilibrirajući u praznom prostoru. Nisu rijetki ni začudni trenuci koji publiku navode da se pita kako je to uopće moguće izvesti, jer Mottram na scenu dovodi i svojevrsne trikove: lutka zaspi, animator (koji je čitavo vrijeme vidljiv) odlazi sa scene, a lutka se nastavlja lagano pomicati kao da diše, kao da je zaista živa. Predstava impresionira demonstracijom vještine i preciznosti, kao i dosjetljivošću u rješavanju nekih tehničkih problema.
Međutim, prikazane kratke scene variraju u komunikativnosti. Otvaranje s gimnastičarima i akrobatima doživljavamo kao uvodni prikaz vještine i najavu onoga što slijedi. Nastavak u kojem ptica snese jaje izuzetno je poetičan i vizualno dotjeran, a funkcionira i na doslovnoj i na metaforičkoj razini: ptica hoda, zatim legne, umiri se (je li zaspala ili umrla, pitamo se), pod rukama animatora njeno se tijelo otvara i vidimo jaje. Jaje puca, izlazi ptić, beskrajno dražestan. Gleda i istražuje oko sebe, pokušava i komunicirati s majkom, ali ona ne odgovara... Preostale male priče kreću svaka u svom smjeru, neke su više duhovite dok druge pokazuju simbolički potencijal, ali ih se sve teže prati s punom koncentracijom. Objedinjujući faktor nedostaje, a priče funkcioniraju prije svega kao demonstracija vještine nedostatno začinjena duhom i/li duhovitošću.
Duha i duhovitosti zato ne nedostaje u predstavi Saga Wakka Wakka kompanije iz New Yorka. Prva predstava upućena (samo) odraslima na ovogodišnjem festivalu pokazala je svu raskoš i nevjerojatan potencijal lutkarstva. Autori su nadahnuće potražili s jedne strane u suvremenosti (serija bankrota na Islandu koja je dovela zemlju na rub propasti), a s druge u drevnim vikinškim legendama koje su dio islandske tradicije, pa se onda i predstava zove jednostavno Saga. Junak, dakako, postaje anti-junak, takozvani mali čovjek koji se polakomio za laganim bogaćenjem i za to plaća (pre)visoku cijenu. „Nisam ja kriv. Ne sasvim...“ – neprekidno ponavlja.
Kroz kratke fragmente predstava nam pokazuje ekonomski uspon i pad, banke i bankare, fiškale i strvinare, ukratko: ekonomski rast i slom, a sve to iz perspektive jednog običnog Gunnara koji ima ženu i malenog sina i veliku želju da obitelj sačuva na okupu. Putujući u prošlost objašnjava sadašnjost, košmarno ih povremeno miješajući. Kritična, duhovita, bezobrazna i dirljiva, predstava govori brzim i kondenziranim jezikom lutkarstva: slika je ujedno i komentar. Premijer se s lošim vijestima pojavljuje u minijaturnom prozorčiću visoko uzdignutom na oblačić u obliku Islanda. Animatori imaju konjske glave koje im skrivaju lica ali i prizivaju ozračje i snagu legende. Gunnarov bijes iskače kao lik iz kutije s računima, nalik je na krvnika, s maskom i sjekirom. Najprije je malen kao lutkica, ali raste: u sljedećoj sceni već je velik kao i čovjek, da bi ga zatim prerastao i postao daleko najveća figura na pozornici koja mahnito poziva na osvetu.
Lutke su napravljene od podatne spužve, tako da osim što otvaraju usta imaju i izraženu mimiku lica. Dijalog, sveden na minimum, ubojito je duhovit. Prenaglašenost skreće u groteskno, ali ostavlja trenutke relativna mira u kojima se ostvaruju poetski iskoraci, što se najbolje vidi u odnosu oca i sina, njihovim zajedničkim trenucima. Lutkarstvo ove predstave nije od one tehnološki ultra-moderne vrste, ono se prije poziva na drevnu tradiciju domišljatih jednostavnih rješenja: umjesto projekcija imamo oslikano realistično platno u pozadini koje pokazuje pejzaž i sanduk koji se otvara da bi nam pokazao širi plan u kojem se vide automobili kako putuju do kuće; plamenovi su (vidljivo) načinjeni od tekstila, itd. Sve to dodatno asocira na stare legende, staro lutkarstvo i stare srednjovjekovne moralitete, pa se Gunnara vrlo lako doživljava kao suvremenog Svatkovića.
Vruća tema, iskričava duhovitost, kao i preobilje asocijacija koje bude slike koje predstava pokazuje u potpunosti uspijevaju uvući gledatelja, ne dopuštaju ni trenutak predaha, tako da je teško obratiti pažnju na tehničku zahtjevnost i vještinu koju animatori ulažu u izvedbu. Ipak, jasno je, bez matematičke preciznosti i savršene uigranosti svih izvođača, takav raskošan spektakl duha ne bi bio moguć.
© Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 10. rujna 2014.
U trenu, Animata Stephena Mottrama, Oxford, UK
redatelj: Stephen Mottram
skladatelji Glyn Perrin, Simon Waters i Pete McPhail, dizajn i izrada lutaka Stephen Mottram
izvodi: Stephen Mottram
Kirjan Waage i Gwendolyn Warnock: Saga, Wakka Wakka Productions
redatelj: Gwendolyn Warnock
suredatelj Kirjan Waage, dizajn i izrada lutaka Kirjan Waage, dizaj kostima i maski Gwendolyn Warnock, skladatelj Lars Petter Hagen, dizajn svjetla Jan Erik Skarby, dizajn zvuka Leo Martin, Andrew Manjuc, scenografija Kirjan Waage, Gwendolyn Warnock, izrada maski Gwendolyn Warnock, Pernille Lehnert, Elizabeth Hara, izrada lutaka velikih razmjera Robin Frohardt, tehnologija lutaka Fergus Walsh
izvode: Kirjan Waage, Andrea Osp Karlsdottir, Andrew Manjuck, Peter Russo, Jon Jon Levin, Elizabeth Hara
Piše:

Gruić