Kazalište Marina Držića u novu je sezonu zakoračilo uprizorenjem pasionske sakralne minijature Prikazanje muke Isusove, kapitalnog djela Ivana Antuna Nenadića (1723.-1784), katoličkog svećenika i hrvatskoga književnika iz Boke Kotorske. Režiju te crkvene drame o Kristovoj muci i smrti na križu potpisuje splitski redatelj Ivan Leo Lemo, dok je za njezinu dramaturšku obradu i prilagodbu teksta zaslužan zagrebački dramatičar i romanopisac Tomislav Zajec. Iako je riječ o drami koja se na temelju svojih literarnih odrednica neprijeporno ubraja u stilsko razdoblje baroka, ona se istovremeno nekim svojim drugim značajkama oslanja i na dugu tradiciju srednjovjekovne liturgijske forme prikazanja, a što zapaža i Zajec kada se u popratnom komentaru u programskoj knjižici osvrće na karakteristike Nenadićeva rukopisa. Spomenuta srednjovjekovna forma sadržajno je vjerno pratila različite biblijske zapise, no Zajec u svom tekstu naglašava njezinu drugu strukturalnu osobitost.
Kvaliteta izvedbenosti koju su takvi tekstovi nužno imali, odnosno činjenica da su prikazanja pisana s namjerom njihova scenskog izvođenja, ujedinjavala su različite slojeve ondašnjega društva i to u svojevrsnom komprimiranom religijskom iskustvu, koje bi posljedično razvijalo dublju vjeru, a što je ovakvim tekstovima i bila primarna svrha i zadaća. Ipak, Nenadić je iz tih srednjovjekovnih književnih okvira odskočio, smjestivši se u suvremeni barokni kontekst upravo na temelju čvrsta i u drami itekako prepoznatljiva autorskog pečata, učinivši Krista potpuno sporednim likom, koji u čitavoj dramskoj radnji ne izgovara ni riječ. Ostale je likove posljedično premetnuo u zbiljske dramske protagoniste, vještom ih karakterizacijom učinivši središnjim momentima kompleksne dramaturgije, rastvarajući pritom i širok prostor interpretativnih mogućnosti i redateljskih iščitavanja. Vrsnim postupkom združivanja temeljnih oblika srednjovjekovne liturgijske dramaturgije sa suvremenim književnim izričajem 18. stoljeća, Nenadić je time uspio kreirati jedinstvenu baroknu inscenaciju srednjovjekovna prikazanja i stvorio dramu koja naveliko slavi bezuzročnu Božju milost i ljubav.
Zanimljiv je i sugestivan trenutak u kojem dubrovačko kazalište poseže za Nenadićevim komadom. Naime, suvremeni hrvatski (ali i onaj europski) kazališni kontekst s dominantnom kazališnom estetikom prevladavajućeg nasilja i nihilističkih proklamacija, trenda koji je redateljska elita nametnula, nerijetko bez ikakva zanimanja publike, kao da nastavlja slijediti ideje naturalizma i realizma, u kojima umjetnik upornim prikazivanjem zloga kirurški to isto zlo nastoji odstraniti i time poboljšati svijet. Međutim, usprkos pozitivnim namjerama koje su i naturalizam i realizam u svom kulturno-povijesnom kontekstu sadržavali, s vremenom su se ti pravci premetnuli u obično kritizerstvo, pa su danas evoluirali u svojevrsnu konvenciju visoke umjetnosti, propisavši inscenacije najgorih oblika beščasnih slika svijeta kao jedine moguće i scenski ispravne. Samim time sve su pozitivne emocije, društvena pravila i temeljne vrijednosti predstavljene kao nešto lažno te je kreirana atmosfera koja trenutno vlada u kazališnoj umjetnosti i koju slijede svi oni redatelji koji žele biti priznati u mainstreamu.
U takvim se okolnostima agresivna potenciranja besmisla, licemjerja i sveopće društvene dekadencije, Lemino se posezanje za afirmativnim komadom o smislu, a k tomu još i religijske tematike, čini itekako razložanim redateljskim postupkom, ali i kao oštra pljuska aktualnim umjetničkim trendovima, te beskompromisno opiranje nasrtljivom kazališnom mainstreamu. Istaknutim kršćanskim i humanističkim nabojem kojima pritom isprepliće scensko uprizorenje Nenadićeva Prikazanja muke Isusove, služeći se suptilnim scenografskim rješenjima Vesne Režić, ekspresivnim video projekcijama Dejana Flajšmana, zornom kostimografijom Mirjane Zagorec te žalostivim liturgijskim skladbama Velikoga tjedna u vrsnoj a capella izvedbi Klape Kaše po izboru skladateljice Paole Dražić Zekić, Ivan Leo Lemo pred publiku donosi jednosatnu minijaturu protkanu izrazitom režijskom simbolikom, a koncentrirajući se na dramatično veličanje nemjerljive i neprocjenjive Božje ljubavi kroz otvorenu evokaciju religijskog i humanističkog iskustva.
Redateljskom iščitavanju Nenadićeva djela Lemo dakle pristupa ponajprije slijedeći trag izvornih koncepcijskih principa i scenskih značajki, a kakve je pasionska tematika svojim literariziranim biblijskim predlošcima i u srednjovjekovnoj liturgijskoj dramaturgiji nedvosmisleno povlačila, naglašavala i hrabrila. Međutim, dodatno bogatstvo ove minijature jednako se očituje koliko u redateljskoj vrsnosti iznjedrene forme i kompleksnosti ostvarenih dramskih silnica oslobođenih u složenom psihološkom portretiranju biblijskih likova, toliko i u lišenosti jednostrana iščitavanja njezina scenskog izraza, zbog čega su mogućnosti tumačenja nesputane i višestruke, a to ponajprije ovisi o gledatelju i njegovu osobnom religijskom iskustvu i prirodi. Iako je njena prvenstvena namjera pozitivistička orijentacija kroz angažiranu duhovnu i etičku poruku, s ljubavlju ocrtanom kao pravim i jedinim smislom, pristupiti joj se može i kao negativistički usmjerenom komentaru na nametnutu kazališnu estetiku glavne struje, kao indikativnoj eksplikaciji koja inducira važan povijesni kontekst, kao inicijativnoj platformi za vlastita religijska preispitivanja, kao angažiranoj simboličkoj poruci ili samo kao doslijednoj kazališnoj estetskoj tvorbi. Ipak, njezin je najvažniji umjetnički prinos zasigurno da kroz minimalistički režijski upliv gledatelju ponudi i onaj davno zaboravljeni kazališni fundament čiju je važnost svojedobno apostrofirao još i Aristotel. Riječ je o katarzi, dubokom emotivnom pročišćenju kao produktu intenzivno proživljena kazališnog iskustva, a za kojim je potreba suvremenog kazališnog konzumenta neuništiva, usprkos mainstreamu koji ga sve više marginalizira, pokušavajući ga ubrojiti u kič.
U konačnici, ukupni rezultat prve ovosezonske dramske produkcije dubrovačke kazališne kuće predstava je koja je konzistentna, a glumački uvjerljiva. U ulozi koja je od njega zahtijevala gotovo pa stalnu scensku prisutnost i to kroz prodoran muk, Mijo Jurišić odigrao je Isusa, svevši pritom vlastitu interpretaciju tek na sugestivan scenski pokret, kojim je dojmljivo utjelovio puninu Kristove božanske i ljudske naravi. Glumački uvjerljivo pariraju mu Belmondo Miliša u ulozi apostola Petra i Marjan Nejašmić Banić u ulozi Jude. Razgovori koje spomenuti dvojac vodi s vlastitom savješću, a osobito Judini kompleksni monolozi, posredstvom scenski moćnih glumačkih eksplikacija u potpunosti su ocrtale karakterne složenosti dvojice stvarnih protagonista Nenadićeve drame. Jurišiću, Miliši i Baniću također uspješnim glumačkim kreacijama pridružili su se i ostali glumci; Jasna Jukić (Marija), Branimir Vidić (Pilat), Zdeslav Čotić (Ivan), Hrvoje Sebastijan (Kaifa), Edi Jertec (Abiud), Boris Matić (Nikodem), Nika Burđelez (Veronika) i Gracija Filipović (Anđeo). Oslikana je time pamtljiva i glumački inspirativna dramska freska izrazitoga emocionalnog naboja i predstava koja, kao što naglašava Zajec, poziva na korak prema pravoj spoznaji. Pritom je na svima nama da svatko na svoj način i svojom slobodnom voljom odluči želi li se tom pozivu i odazvati.
© Božo Benić, KAZALIŠTE.hr, 10. listopada 2014.
Ivan Antun Nenadić
Prikazanje muke Isusove
redatelj Ivan Leo Lemo
premijera 3. listopada 2014.
dramaturg i prilagodba teksta Tomislav Zajec, scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Mirjana Zagorec, skladateljica Paola Dražić Zekić, oblikovatelj videa Dejan Flajšman, inspicijentica Anita Bubalo
izvode: Mijo Jurišić (Isus), Jasna Jukić (Marija), Branimir Vidić (Pilat), Zdeslav Čotić (Ivan), Belmondo Miliša (Petar), Hrvoje Sebastijan (Kaifa), Edi Jertec (Abiud), Boris Matić (Nikodem), Marjan Nejašmić Banić (Juda), Nika Burđelez (Veronika), Anita Bubalo (Pilatova sluškinja), Gracija Filipović (anđeo), Ivan Perić i Joško Gverović (vojnici)
