Životinjsko u nama
12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Cheek by Jowl, Velika Britanija, Alfred Jarry, Kralj Ubu (Ubu Roi), red. Declan Donnellan
-
Ovogodišnji Festival svjetskog kazališta u Zagrebu otvorila je predstava sada već kultne kazališne skupine Cheek by Jowl. Riječ je o vrlo specifičnoj kompaniji koju su 1981. godine osnovali redatelj Declan Donnellan i scenograf Nich Ormerod, a koja producira predstave na engleskom, francuskom i ruskom jeziku. Srce i duša kompanije, tandem Donnellan-Ormerod, surađuju s različitim ansamblima, istražuju potencijale različitih postava redom vrhunskih izvođača i različitih kulturâ, umjetničkih pozadinâ, jezikâ, kreirajući na taj način raznolike predstave ipak prepoznatljivog rukopisa. Ovom prilikom francuski glumački ansambl utjelovljuje jedan od najznačajnijih dramskih tekstova sa samog kraja devetnaestog stoljeća, koji se smatra pretečom poetike francuskog nadrealizma te kazališta apsurda – Kralj Ubu Alfreda Jarryja.
U ovoj je produkciji Jarryjev tekst predstava u predstavi određena pogledom bijesnog adolescenta na uglađene roditelje buržuje i njihove prijatelje koji su došli na večeru. Na pozornici je postavljen elegantni interijer dnevne sobe i blagovaonice, mladić s kamerom u rukama (Sylvain Levitte) nestaje iza vrata pregrade na koju se zatim projicira njegova snimka ostatka kućanstva. On bira kadrove sirova mesa, sitnih higijenskih propusta u kupaonici, majčina ruža na rubu čaše pored kreveta, zatim upada u sobu majci koja se u donjem rublju sprema za večeru; on sitnim i pažljivim potezima zoomira pukotine ispolirana svijeta svojega kućanstva. Unutar tog okvira rastvara se priča o kralju Ubuju; nemilosrdnim pogledom vlastitog sina otac obitelji pretvara se u oca Ubuja (Christophe Grégoire), majka u njegovu ženu (Camille Cayol) dok gosti preuzimaju niz drugih Jarryjevih likova (Xavier Boiffier, Vincent de Bouard, Cécile Leterme). Groteska koju najčešće inscenacije ovog komada dočaravaju bogatim kostimima i šminkom, ovdje glumci odjeveni u elegantne neutralne kostime nadoknađuju pokretom i glasom čija je preciznost i dojmljivost na trenutke zapanjujuća.
Ubu Roi Alfreda Jarryja započet je kao mladenačka parodija autorova školskog profesora, a istovremeno je izrastao u jednu od najpoznatijih avangardističkih političkih alegorija i beskrupuloznu parodiju klasične dramske poetike, no u ovoj interpretaciji težište je stavljeno upravo na mladenački bunt protiv nametnutog autoriteta i građanske sterilnosti. Pod intenzivnim obojenim svjetlima koja prizivaju ekspresionističku estetiku, bež obitelj prisiljena je pretvoriti se u krajnje groteskne figure koje grčevito izgovaraju Jarryjev gotovo neprevodljiv suludi diskurs pun neologizama, paradoksa i bizarnih pjesničkih slika. Nježna realistička gluma koja vlada u okvirnoj radnji prelazi u izvanrednu hipertrofiranu glumu odsječenih iterativnih pokreta, prigušeno čavrljanje na večeri zamijenjeno je gotovo krikovima besmislica. Mladić čiju edipovsku fantaziju promatramo preuzima lik detronizirana četrnaestogodišnjeg prijestolonasljednika Bourgelasa koji se osvećuje ocu i majci Ubu. Svi su motivi predstave utkani u neprobojnu strukturu pri čemu je primjerice zanimljiv način na koji Donnellan iskorištava Jarryjeve nazive likova père i mère Ubu, koji u samoj drami unatoč roditeljskoj tituli nemaju potomaka, time još čvršće ispreplićući dvije razine uprizorenja.
Izrazitu vizualnu i auditivnu dojmljivost postiže besprijekorna kombinacija zaista briljantne glume, ravnoteže između žive igre i filmskih projekcija na za to pogodnoj neutralnoj pozadini, te igre jarkim bojama u rasvjeti i popratne glazbe koja zaokružuje atmosferu. Do posljednjeg detalja razrađena maštovita igra kućanskim predmetima upotpunjava humor napadna teksta koji je spretno reduciran kako bi ga šestero gumaca uspješno podijelilo a da se pritom ne osjeća ikakav gubitak u sadržaju ili koherenciji teksta. Na neobičan je način izjednačen autoritet roditelja, političke instance i (kazališne) tradicije koji, nametnut nasilno i prihvaćen nekritički, postaje imbecilna i destruktivna sila: „Pobit ću sve i onda ću... otići!“
Postoji nešto na specifičan način katarzično u pogledu na petero odraslih ljudi koji vođeni voljom maštovita i pomalo okrutna mladića pretvaraju uredni dom u mjesto nasilja, razvrata i apsurda; razulareno skaču, gađaju se hranom, simuliraju ubojstvo štapnim mikserom. Donnellan je u svojoj produkciji skrojio slojevitu i neočekivano originalnu postdramsku reinterpretaciju klasika koristeći suvremene postupke i medije na rijetko funkcionalan i efektan način, no ostajući zapravo posve u duhu mladog avangardista koji je prije više od čitavog stoljeća zgražao publiku svojom nesuzdržanom parodijom dubine ljudske nepravednosti, gluposti, sebičnosti, kukavičluka... Kada se nakon Bourgelasova trijumfa večera nonšalantno nastavlja, a mladić rezignirano sjeda za stol, u nedoumici smo osjećamo li tjeskobu ili olakšanje zbog povratka u kontroliranu normalu. Prema Donnellanovim riječima, moramo uvijek imati na umu da je civilizacija neophodna, ali i posve neprirodna, a izgubiti iz vida čovjeku inherentnu okrutnost može biti vrlo opasno. Unatoč tome što je hodajuća karikatura, neugodno nas se dojmi kada Ubu iz svoje pozicije apsolutne vlasti gotovo naivno pita: „Pa zar nije nepravda jednako dobra kao pravda?“
© Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2014.
Piše:

Fazekaš