Nepodnošljiva provokacija dosadom

12. Festival svjetskog kazališta, Zagreb 19. – 28. rujna 2014.: Atra Bilis Teatro, Španjolska, Angélica Liddell, Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) – Ciklus Uskrsnuća (You Are My Destiny (Lo stupro di Lucrezia) – Cycle of the Resurrections), red. Angélica Liddell

• 
  
  Očekivalo se da će predstava Ti si moja sudbina ( Otmica Lukrecije) biti vrhunac ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta ne samo zato što je Angélica Liddell višestruko nagrađivana scenska umjetnica i spisateljica nego i zato jer se radi o svjetskoj praizvedbi ovogodišnjeg projekta fundacije Prospero u koju su uključeni prestižni teatri iz više zemalja koji tom suradnjom žele pomoći autentičnim autorima u ostvarivanju njihovih izrazito osobnih projekata. Tako je ovaj put Nacionalno kazalište Bretanje u Rennesu omogućilo rad na predstavi i javnu generalnu probu ovoj izvedbi Atra Bilis Teatra, a pomoći će je i ugostiti i ostale institucije koje su, uz naš Festival svjetskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, uključene u mrežu Prospero – Théâtre de Liège iz Belgije, Emilia Romagna Teatro Fondazione (Modena, Italija), Schaubühne am Lehniner Platz (Berlin, Njemačka), Göteborgs Stadsteater (Švedska) i Festival of Athens & Epidaurus (Grčka).
  
  Načelno hvalevrijedna zamisao dovedena je u pitanje narcisoidnom predstavom Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) performerice Angélice Liddell koja je u produkcijskim uvjetima bogate kazališne predstave nakalemila elemente nadrealističke poezije, plesa, pjesme i teatra okrutnosti na provokaciju idejom kako je silovana Lukrecija zapravo jedini pravi seks i ljubav dobila od svog silovatelja Tarkvinija dok su joj i suprug i prijatelji dosađivali pričama o politici, ratu i domoljublju. Zanesena mogućnostima koje su joj se pružile Liddell je mučila i glumce (posebice muške) i publiku beskrajno dugim i dosadnim prizorima koji nisu uspijevali iskazati niti osnovne autoričine ideje tako da je svoj odnos prema silovanju Lukrecije morala iskazati titlovima. Podsjetilo me je to na odgovor Johna Forda o tome što je poruka jednog od njegovih filmova da on kada ima poruku šalje telegram, a ne snima film. Zasigurno bi većina gledatelja (od kojih je zamjetan dio izašao prije kraja predstave) bio zahvalan i Angélici Liddell da je objavila tih nekoliko redaka o svom viđenju silovanja kao jedinog pravog ljubavnog doživljaja umjesto da ih je gnjavila prizorima u kojima se teško razaznavao neki smisao, a ako ga je i bilo on se razlikovao od proklamirane ideje predstave i bio, koliko je to moguće, jasan nakon prve od desetak beskrajnih minuta koliko je najmanje svaki od njih trajao.
  
  Tipična je u tom smislu scena u kojoj stenjući i ispuštajući razne vrste krikova desetorica muškaraca oslonjenih o zid u dnu pozornice glume sjedenje na stolicama kojih nema tako dugo dok ih noge savinute u koljenima uspijevaju održati u tom teškom položaju. Nepomična, leđima okrenuta publici promatra ih djevojka. U trenutku kada muškarci (ali ni gledatelji) više ne mogu izdržati počinje se ipak nešto događati – autorica ih pere, oni se skidaju, a skida se i djevojka i mazi nakratko sa svakim od njih, a oni potpom peru pozornicu i bičuju sami sebe s mokrim krpama kojima to rade. Iz tog se prizora možda može naslutiti da muškarci imaju neke veze sa silovanjem, no je li to udeseterostručeni Tarkvinije ili oni predstavljaju silovatelje kao takve, njihovu muku i kajanje nije baš jasno. A možda ipak niti oni ne predstavljaju silovatelje, jer djevojka nije prisiljena na kontakt s njima. Tako da se iz svega može zaključiti da Angélica Liddell sebe vidi kao stvoriteljicu kojoj je sve u predstavi dopušteno, ma koliko to bilo besmisleno. Izgleda kao da ona kreiranjem neizdržljive dosade želi provocirati gledatelje, težeći sličnom cilju kao modernisti u početku dvadesetog stoljeća koji su šokiranjem publike nastojali srušiti konvencije građanskog kazališta.
  
  Međitim danas, stotinjak godina kasnije, konvencije građanskog teatra ne djeluju nimalo obvezujuće, a ni publiku nije lako šokirati, pogotovo ne neizdržljivom dosadom koju emanira Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije). Zato rezultat predstave Angélice Liddell nije provokacija nego neopisiva gnjavaža u kojoj može uživati vrlo uski krug međusobno povezanih kvazimodernista koji preziru publiku, pa ostaje zagonetno zašto svoja djela tom po njima nekompetentnom auditoriju još uvijek žele prikazivati.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 29. rujna 2014.

Piše: