Snaga elemenata i slabosti cjeline

Akademija dramske umjetnosti, Eurokaz, Udruga Domino, Zagreb: Pomutnje (prema romanu Pomutnje gojenca Törlessa Roberta Musila), red. Branko Brezovec

• 
  
  Pomutnje su multimedijalni scenski projekt nastao u koprodukciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, Eurokaza te umjetničke udruge Domino, vođen čvrstom rukom jednog od najznačajnijih hrvatskih kazališnih redatelja, poznatima po bogatoj i prebogatoj postdramskoj estetici – Branka Brezovca. Riječ je o predstavi nadahnutoj i uvelike temeljenoj na romanu austrijskog pisca Roberta Musila Pomutnje gojenca Törlessa, pri čemu se sadržajno ne udaljava od romanesknog predloška, no prilaže mu vrlo snažne primjese drugih umjetnosti koji ga ponekad upotpunjuju, no češće su s njime u kontrapunktu. Crteži, projekcije fotografija i filmova, glazbe simfonije (Vasks) i opere (Wagner) sudaraju se s visokoestetiziranom živom igrom studenata viših godina Akademije te dvoje makedonskih glumaca Ognena Drangovskog i Suzane Brezovec. Svoju je praizvedbu predstava imala u Abrons Arts Centru u New Yorku na međunarodnom festivalu queer umjetnosti. U tipičnom Brezovčevom duhu, predstava kombinira vrlo različite vrste umjetničke ekspresije te spaja nespojivo.
  
  Junak Musilova romana tankoćutan je mladić koji, prvi puta odvojen od roditelja i zaštićena svijeta roditeljskog doma, zakoračuje u turbulentno doba intenzivna tjelesnog, duševnog i seksualnog sazrijevanja u vojnom internatu. Izvedena u dvorani F5 Muzičke akademije te opremljena nizom školskih ploča, koje se prema potrebi transformiraju iz podloge za pisanje ili crtanje u podlogu za filmske projekcije, te zanimljivim kombinacijama i izvrtanjima u različite elemente scenografije, predstava oblikuje prostor iskrivljene, zloupotrebljene odgojno-obrazovne institucije zatvorenog tipa. Glavni je lik uvučen u spletku starijih dječaka koji iskorištavaju znanje o prijestupu mlađeg prijatelja neslučajno naglašeno femininih svojstava da bi ga zlostavljali na različite načine. Još uvijek zbrkani razvoj putenih sklonosti u mladih ljudi zajedno s formiranjem individualne svijesti, osjećaja moralne odgovornosti kao i urušavanje dotad nedodirljiva moralnog sustava s kojim je dječak odrastao valjaju mladića u nemirnom moru (samo)preispitivanja. On naslućuje dubine i složenosti života za čije razotkrivanje još nema alate ni referentni okvir na koji bi se mogao osloniti te se u njima polagano utapa.
  
  Svakako valja pohvaliti izvedbe studenata u ovako složenom djelu; riječ je o grupi koja je već privukla pozornost profesionalne kazališne scene. Likovi ostaju jednodimenzionalni, no sugestivna i besprijekorno spretna ih gluma čini najzanimljivijim aspektom predstave. Naslovnu ulogu nosi Romano Nikolić, njegove mračne i sadistične prijatelje utjelovljuju Adrian Pezdirc i Domagoj Janković, dok bizarni komični predah dodaje Dado Ćosić kao profesor matematike koji se transformira u Wagnerova Siegfrieda (u alternaciji s Ognenom Drangovskim) s partnericom Suzanom Brezovec koja znakovito utjelovljuje redom Törlessovu majku, prostitutku Boženu i Brünhilde. Jasno je da je važan moment predstave njezino živo poigravanje mladenačkom seksualnošću, homoseksualnošću te sadomazohističkim fantazijama uz česte natruhe edipovskog kompleksa što odgovara i Musilovu romanu te su ti prizori odigrani uglavnom dosta odmjereno i na trenutke čak lijepo senzualno. Utoliko je zanimljivije da androginog Basinija glumi Hrvojka Begović, čiji hrapavi glas i sitna građa u muškoj odjeći isprva stvaraju vrlo dojmljivi lik u homoerotikom nabijenoj priči, no kada se mlada glumica obnaži njezina vrlo ženstvena ljepota zapravo unekoliko poništava raniji efekt i kao da vraća izvedbu korak unatrag u heteronormativni diskurs koji joj ne pristaje.
  
  Sudeći po opsežnom komentaru u programskoj knjižici, predstava osim izvjesnog znanja s područja umjetnosti dvadesetog stoljeća te filozofije iziskuje ovakvo dodatno vrlo elokventno posredovanje između svih tih točaka i same izvedbe. Ali niti taj na trenutke gotovo znanstveni diskurs objašnjenja neće mnogo pomoći gledatelju čak ni ako je on solidno upućen u korištenu terminologiju te može razotkriti slojeve referenci kojima autori nemilosrdno žongliraju. Ritam je neujednačen, elemenata je previše, pojedinačno su presnažni, a opravdanje njihove povezanosti u najmanju je ruku dubiozno. Potresan i sam po sebi kompleksan sadržaj utopljen u vizualnu i auditivnu prezasićenost izvedbe isprekidan je začudno komičnim intervencijama što uspješno ostavlja gledatelja u zdvojnom raspoloženju i posvemašnjoj zbunjenosti.
  
  Uz nekoliko divnih sugestivnih prizora, najveće su vrijednosti ove produkcije ona u punom smislu pedagoška koja se dotiče svih uključenih studenata te naprosto informativna jer u relativno kratkom vremenskom razdoblju pruža gledateljima uvid u sadržaj romana važnog modernističkog pisca, eksperimentalne filmove Kurta Kerna, fotografije Tihomira Milovca (koji tijekom gotovo čitavog trajanja predstave vrijedno crta i piše na pločama te pomaže pri pomicanju sceonografije), Ivana Marušića Klifa te Ivana Ladislava Galete, čijim filmom kao svojevrsnim epilogom završava izvedba. Teško je reći da predstava nije zanimljiva s takvim obiljem elemenata, no njezina nepreglednost i otpor interpretaciji (u kombinaciji s činjenicom da su korišteni postupci uvelike istrošeni te su i više nego očekivani Brezovčev potez) čine je neizbježno zamornom pri čemu se publika, unatoč uloženoj muci i pokušajima razumijevanja, ne osjeća posve nagrađenom za trud.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 7. listopada 2014.

Piše: