Spuštanje kvalitativne ljestvice

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Lino Carpinteri i Mariano Faraguna, I botoni de la montura / Puci z monturi, red. Giorgio Amodeo; Tit Makcije Plaut, Le fatiche di Pseudolus / Pseudolusove muke, red. Giovanni Battista Storti

• 
  
  Karine Holla i Kafka project: Frontiere... vinuli su ansambl Talijanske drame HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke u zvjezdane visine, do Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju dramsku predstavu u cjelini. Sportskim rječnikom, letvica je postavljena visoko. Nagrada je potvrdila ono što smo znali, ali smo rijetko priznavali – da u riječkom kazalištu s nacionalnim predznakom radi mali ansambl koji zna, hoće i može puno. Kada se toj ekipi priključi autor/redatelj koji isto tako zna i može, vidjeli smo kamo mogu stići. Projektom o ukidanju granica koji je bio hommage ulasku Hrvatske u EU Talijanska drama dokazala je da pripada korpusu suvremenog europskog kazališta te elegantno zaključila repertoarnu liniju koju smo naslućivali u nizu njihovih projekata posljednjih godina. Na stranu sada to što uprava kazališta nije iskoristila zvjezdani trenutak, pa Kafka project nije vidjelo ni blizu onoliko publike koliko je trebalo, s dva posljednja naslova ansambl se vratio u okvire dramskog kazališta i komedije. Što se dogodilo s letvicom?
  
  Puci z monturi
  
  Prošlu kazališnu sezonu zaključili su komedijom I botoni de la montura / Puci z monturi Lina Carpinterija i Mariana Faragune, novinarsko-spisateljskog para koji je pola stoljeća bio britko ogledalo života grada Trsta. Prema njihovim tekstovima je izuzetno popularnu kazališnu trilogiju sedamdesetih godina prošloga stoljeća režirao nedavno preminuli Francesco Macedonio, a upravo njemu je Giorgio Amodeo posvetio riječku predstavu. Opterećen tim nasljeđem i nostalgijom prema vremenima u kojima su djedovi još uvijek pričali priče unucima, Amodeo je scenski adaptirao niz maldobrija i predstavu klasično režirao u maniri pučke komedije. Izgledalo je da redatelj zna kako sve treba izgledati, ali ne zna to i postići. Umjesto dinamične jednočinke rezultat je razvučena predstava u dva čina u kojoj se mnogo govori, malo čini, a publika se rijetko smije, unatoč očitom glumačkom trudu. Kako je sve to moglo izgledati pokazala nam je Rosana Bubola, do neprepoznatljivosti transformirana u lik Starog Moisea.
  
  Najveća vrijednost te predstave je scenski govor, istrovenetski dijalekt. Niz duhovitih priča, maldobrija (od hrvatskog malo dobro, u dijalektu znači podvalu i nečisti posao) o Bodulima, Dalmatincima i Istrijanima iz dana Austrije Felix, nadahnuto je sjećanjima na svijet koji više ne postoji, a u kojem gumbi na odori imaju precizno značenje u društvenoj hijerarhiji. Jezični koiné kojim se danas koriste pripadnici talijanske manjine u Rijeci, Istri i na kvarnerskim otocima u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije bio je neslužbeni standard na mnogo širem području.
  
  Pseudolusove muke
  U potrazi za komičnim, Talijanska drama vratila se još dalje u prošlost na početku nove kazališne sezone premijerom Le fatiche di Pseudolus / Pseudolusove muke. Prema Titu Makciju Plautu adaptaciju i režiju potpisao je Giovanni Battista Storti. Storti je specijalizirao fizički teatar u Parizu, predaje glumu u Milanu i Udinama, a fizički i gestički izraz temelj je njegova istraživanja u suradnji s brojnim koreografima. Ili barem tako piše u programskoj knjižici, jer u predstavi nismo vidjeli mnogo toga. Još jedna klasična režija u kojoj komički glumački potencijal ansambla Talijanske drame gotovo uopće nije došao do izražaja.
  
  Likovi, zaplet i komika temeljeni su na dijalozima što su preuzeti iz Plautovih komedija Hvalisavi vojnik, Lažljivac i Avet. Glavni junak, rob Pseudol pokušava postati slobodan čovjek, koristeći sva sredstva tipična za rimsku palijatu: prevaru, skrivanje i prerušavanje. Naravno, ništa mu ne ide po planu. Giuseppe Nicodemo nije uspio pronaći ključ za spletkara Pseudola, pa je on više melankolik sklon mirenju s nevoljom nego vješt i vižljast manipulator koji, odveć samouvjeren, upada u nevolje. Daleko više energije, baš u skladu s imenom lika, sluge Hysteriuma, pokazuje Rosanna Bubola, zanimljivo, još jednom prerušena u muški lik. A povremena kratka pojavljivanja Domine i Senexa, Elvie Nacinovich i Bruna Nacinovicha, Dominine majke Alide Delcaro, vojnika u pratnji Denisa Brižića prizivaju energiju komedije kakvu smo očekivali.
  
  Komedija zapleta u koju su umetnuti glazbeni dijelovi, a autorsku glazbu skladao je Zvjezdan Ružić dok je na sceni je uživo izvode sjajni Ružić i Filippo Orefice, Luka Veselinović te Adriano Bernobić, nudila je mnogo, ali je izmamila tek poneki smješak i nešto više veselja na kraju komada. Tromost radnje dozvolila je da do u detalje uživamo u kostimima što ih je oblikovala Sandra Dekanić.
  
  U dramatizaciji je previše vremena potrošeno na upoznavanje likova. Ostalo je nejasno zašto se dvoje mladih u prvom susretu upoznaju kao da se prvi put vide, kad cijelu radnju pokreće upravo Philijino pismo Calidoru. Ritam dodatno usporava jedna pauza u kojoj se scenografija minimalno mijenja. U raspletu je zbrzano zanemarena linija zapleta što ju otvara prsten starog rimskog građanina koji traga za davno otetom djecom. U crveno odjevena Leonora Surian, kao autorov glas, već na početku priziva atmosferu kabarea koju zaista doživljavamo tek u završnom zajedničkom songu. A od političke satire, unatoč najavama, naznačene su tek mrvice.
  
  Kafka project bila je predstava kojom je Talijanska drama izašla izvan granica svog uobičajenog repertoara. S ove dvije predstave, što se čak i izrijekom navodi u internetskoj najavi predstave Le fatiche di Pseudolus anasmbl se „vraća... komediji karaktera i zapleta, političkoj satiri, pa time i svojoj vjernoj publici“. Što to znači? Je li ta publika konzervativna, nesklona inovacijama, fizičkom teatru? Postoji li problem s odzivom publike, pa joj se treba umiljavati? Ili je problem, na kraju, ipak u kvalitativnoj letvici koju su putem ne samo spustili nego i ispustili jer je nije imao tko držati.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, , 6. studenoga 2014.
  
  Lino Carpinteri i Mariano Faraguna
  I botoni de la montura / Puci z monturi
  redatelj Giorgio Amodeo
  premijera 21. svibnja 2014. 
  autor prilagodbe Giorgio Amodeo, scenograf Anton T. Plešić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, svjetla Predrag Potočnjak, glazba Zvjezdan Ružić, inspicijentica Lili Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman
  izvode: Bruno Nacinovich (Barba Checo, Nicoletto, Gradonačelnik Pende), Ivna Bruck (Djevojka, Nećakinja), Giuseppe Nicodemo (Nicoletto), Elena Brumini (Ketti), Alida Delcaro (Prodavačica), Leonora Surian (Nevjesta), Neven Stipanov (Nećak), Toni Plešić (Don Plešić), Rosanna Bubola (Stari Moise), Elvia Nacinovich (Tona), Lucio Slama (Čovjek, Ministrant)
  
  Le fatiche di Pseudolus / Pseudolusove muke
  (prema Plautu)
  redatelj Giovanni Battista Storti
  premijera 25. listopada 2014.
  adaptacija Giovanni Battista Storti, scenografija A.Toni Plešić, kostimografija Sandra Dekanić, autor glazbe Zvjezdan Ružić, koreografija Elena Brumini, majstor svjetla Boris Blidar, asistent redatelja i stihovi pjesama Giuseppe Nicodemo, inspicijentica Lili Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman
  izvode: Bruno Nacinovich (Senex, anziano cittadino romano), Elvia Nacinovich (Domina, Senexova žena), Alessandro Maione (Calidoro, Senexov sin), Giuseppe Nicodemo (Pseudolus, Senexov rob), Rosanna Bubola (Hysterium, Senexov rob), Leonora Surian (L’autore, voce dell’ autore), Mirko Soldano (Marcus Lycus, trgovac robljem), Elena Brumini (Philia, robinja Marcusa Lycusa), Lucio Slama (Miles Gloriosus, centurion), Anton Plešić (Erronius E Una Guardia), Alida Delcaro (Pjevačica i Majka Domina), Miles Gloriosus (Attendendente Di), Denis Brižić (Un Giocatore), Andrea Slama (Formosa, schiava fattrice), Svetlana Rasskazova, Svetlana Andrejčuk, Marina Grgurić, Danijela Menkinovski, Elena Brumini (robovi Marcusa Lycusa, tugujući), Dimitrij Andrejčuk, Vitalij Klok, Daniele Romeo, Joseph Cane (vojnici i sluge), Zvjezdan Ružić, Filippo Orefice, Luka Veselinović, Adriano Bernobić (glazbenici)
  

Piše: