Iz knjige uspomena
Kazališna družina Pinklec, Centar za kulturu Čakovec: Jelena Kovačić, Klupica, red. Mario Kovač
-
U ovogodišnjoj, 6. noći kazališta Pinkleci su za svoju domaću publiku ponovno izveli Klupicu. Povod za reprizu upravo te predstave vjerojatno je bila Nagrade publike za najbolju predstavu na 10. međunarodnom multimedijalnom festivalu Patosoffiranje, održanom u Smederevu krajem lipnja. No, predstava za mlade odabrana je i kako bi se dodatno promovirala Noć kazališta među tom, pomalo zaboravljenom publikom.Da, postoji mlada publika koja je zainteresirana upravo za kazališnu umjetnost. No, kao da imamo prilike vidjeti sve manje predstava koje ona podnosi. Očigledno, iako prešutno, u Hrvatskoj se predstave dijele na one za djecu i one za stariju publiku istančana ukusa. Mlada publika uglavnom ne pripada ni jednoj ni drugoj skupini i može se samo nadati pokojem otklonu od norme. Jer često, tek tada, dolazi do izvedaba na granici umjetnosti (u klasičnom kontekstu te riječi). Do rubnog teatra koji ili volite ili ne trpite. Prednost takvih graničnih predstava je ta što odlično podnose alternativne kazališne prostore.
Izvedba Klupice povodom Noći kazališta bila je smještena u čakovečki Prostor, poznati Klub mladih. Za takvu, mahom alternativnu publiku kojoj je tematika Klupice bliska. Jer, velik se broj pojedinaca iz publike okuplja (ili se nekada okupljao) vikendima na klupicama poznatog Parka Zrinskih u Čakovcu. I tako oduvijek – iz godine u godinu. Park Zrinskih kultno je mjesto mladih Čakovčanaca i Čakovčanki. Formula za uspjeh je otkrivena. I zato su u izvedbi svi uživali. Mladi, pa i oni nešto stariji, kojima se izvedbom premotao film sjećanja na mlađe dane i u sjećanje dozvao prve ljubavi, ali i prve probleme, koje su rješavali upravo u tom Parku. Na klupici. Izazvala je osjećaj nostalgije koji je toliko dobro sjeo nakon pive, popijene s nekadašnjim prijateljem iz srednje. Svi su imali najdraže mjesto u Parku i najdražu klupicu. Barem one četiri srednjoškolske godine.
Za klupicu, koja je nadtema ove predstave, trebalo se izboriti i pomno je čuvati. A ona? Mijenjala je vlasnike iz godine u godinu. Iz generacije u generaciju. Imala je dio svakog od nas. I sve je podnosila – poput praznog papira na koji se pišu uspomene. Mario Kovač, redatelj predstave, rođeni je Međimurac što mu je sigurno pomoglo da ovim komadom životopisno prenese dio svoje prošlosti, kao i dio prošlosti većine mladih iz tog kraja. Kako izgleda Kovačeva Klupica, ta osebujna minijatura iz bezvremenske knjige svačijih uspomena? „Riječ je o jednom ljetnom danu, 13. srpnja. Datumu koji ni po čemu nije poseban. Barem naizgled. Večer je topla – odlično vrijeme za cuganje i druženje u Parku. Ivana zove Franku, Franka zove Filipa, Filip zove Marka i Krešu. Netko je pozvao i Davora. Zajedno su već godinama. Sastali su se na klupici, skupili lovu (koliko tko ima, ipak je kriza u državi) i kupili alkohol. Više nego što mogu popiti. A zatim su puno puta nazdravili, i za ono što je bilo, i za ono što će tek doći. Mogli su to, jer srednja škola sada je iza njih. Sada su odrasli ljudi. No, jesu li zaista? Tako su im rekli. Iako ih možda nisu baš dobro pripremili za ono što dolazi.
No, mladost-ludost, nazdravili su i za nespremnost, i strah, i budućnost. Večer za pamćenje, možda čak i ljeto za pamćenje, nakon kojeg više ništa neće biti kao prije. Neki su otišli, neki su ostali, neki se više nikada nisu vratili. Jednog dana možda će se sjećati samo klupice, a svoje priče neće moći ispričati bez priče o satima provedenim u gradskom parku, pod vedrim nebom na toj klupici u koju su upisali svoje tinejdžerske povijesti.“ Odlična dramaturgija Jelene Kovačić koja progovara o tinejdžerskim problemima: prvim (ne)ostvarenim ljubavima, o prisilnom odrastanju, obiteljskim problemima s kojima se teško nositi, o želji za odlaskom u veći grad, o želji za slobodom i samostalnošću. Izravno, bez maski, pa i surovo.
Jelena Dokleja, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele i Mario Jakšić vrlo su se dobro prilagodili nametnutom improviziranom kazališnom prostoru od tek petnaestak kvadrata. Realni (a kako i ne bi bili, ovo je i njihova prava prošlost) i uvježbani. Stvorili su opipljiv prostor i vrijeme, a ne izvedbu ograničenu kazališnim nametnutim okvirom. Očito, uživali su u svakoj sekundi izvedbe pred publikom koja ih većinom poznaje i osobno. Već na njihov klasičan način, svirali su na pozornici usnu harmoniku i gitaru, a zabavili su nas i autorskom glazbom (Igor Baksa) i pjevanjem. Potrebe za kićenom scenografijom i kostimima nije bilo. Bila je važna tek klupica. I jedna ulična lampa koja je pružala nostalgičnu atmosferu za nekim boljim i bezbrižnijim danima. Osim cuge, rekviziti su bili još mobiteli, lukavo korišteni kao pomoć kojom se svaki lik povezalo s drugim stvarnostima. Onima koje nisu bile prikazane na sceni (kćer pijanog oca, delinkventni sin uglednog profesora, prikrivene simpatije dvoje mladih...).
Na kraju, najkvalitetniji dio izvedbe vezan je za redateljsko rješenje pripovjedača. Tko je on? Netipično, svi likovi na sceni su pripovjedači. Pričaju o sudbinama svojih kolega i kolegica. Barem o onome s čime su upoznati. Neke stvari ipak su prešućene. Misli i emocije, gola istina, koje znaju jedino protagonisti događaja i – klupica. Koja generacijama prati tuđe priče, poput velikog Big Brothera. Zna svačiju sudbinu. A njihove tajne, šutke, prenosi poput vremeplova.
© Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 25. studenoga 2014.
Jelena Kovačić
Klupica
redatelj Mario Kovač
premijera 10. studenoga 2011.
glazba Igor Baksa, scenografija Romano Bogdan, oblikovanje rasvjete Neven Taradi
izvode: Jelena Dokleja / Maja Kovač, Karolina Horvat, Davor Dokleja, Igor Baksa, Matija Kezele, Mario Jakšić
Piše:
Rambrot