Krleža po Svibenu
Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Miroslav Krleža, Krleže Miroslava Vučjak ili Vučjak (Krašimira Horvata), red. Zlatko Sviben
-
S nestrpljenjem iščekivani projekt Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku napokon je ugledao svjetlo dana 7. prosinca 2014. godine kada je premijerno uprizoren Krleže Miroslava Vučjak ili Vučjak (Krašimira Horvata). Izvedbu prvotno temeljenu na Vučjaku Miroslava Krleže, ali i protkanu različitim referencama iz drugih Krležinih djela i radova o Krleži, prilagodio je i režirao Zlatko Sviben. Kroz priču o Krešimiru Horvatu, Krleža u tri čina s predigrom i intermezzom progovara o Horvatovom rousseauovskom idealizmu naspram realnosti suvremenog društva grada i sela čime tematizira iskvarenu stvarnost u kojoj vladaju korumpirani likovi te problematiku opstanka i nemoć buntovnika i idealista.
Radnja se otvara scenom meteža u redakciji Narodne sloge (slika kaotičnog stanja u svijetu gdje u haustoru leži mrtvac, telefoni ne rade, vijesti donose informacije o pomutnji na ratištu…) i kulminira prizorom svađe i tučnjave između Venger-Ugarkovića (Franjo Dijak), pokretača i nekadašnjeg vlasnika Narodne sloge, i Šef-redaktora (Hrvoje Seršić). Horvat (Miroslav Čabraja) izlaz iz te sredine vidi u bijegu na selo, malo, zabačeno mjesto Vučjak, 31 km udaljeno od najbliže pruge. Međutim, odmah po dolasku Horvat doživljava nagovještaj surove istine – u šumi ga opljačkaju i rane. Negativna iskustva vežu se jedno na drugo pa ga tako u školi dočekuje pijano društvo: Marijana Margetička (Ivana Soldo Čabraja), udovica bivšeg učitelja Lazar (Davor Panić), povratnica iz Amerike Eva (Areta Čurković), konobar i dezerter Juraj Kučić (Hrvoje Seršić), narednik, postajevodnik oružničke postaje Pantelija Crnković (Aleksandar Bogdanović), žandar Mitar (Domagoj Mrkonjić) i ravnajući učitelj škole u Svetoj Nedjelji Vjekoslav Hadrović (Vladimir Tintor). Uhvaćen u identičan vrtlog korumpiranosti, prevara i kriminala Horvat pokušava očuvati idealistički integritet intelektualca. Međutim, to mu ne uspijeva pa se gubi u ljubavnim vezama s Marijanom i Evom te borbi protiv korumpiranosti s članovima školskog odbora Lukačem (Nino Pavleković), Grgom Tomerlinom (Duško Modrinić) i starcem (Franjo Dijak). Horvat u bezizlaznoj situaciji tone sve dublje i dublje te mu utopijski san propada, a on sam postaje dijelom pokvarena svijeta.
Svibenov koncept se najjednostavnije može opisati kao vizualno i auditivno spektakularan i grandiozan. U četiri sata trajanja izvedbe (u što je uključena i polustna stanka) publici su predstavljena dva, žanrovski potpuno različita čina. U prvom gledamo dramu (scene u uredništvu Narodne sloge i Vučjaku), a u drugom operu (scene Horvata i Eve u Vučjaku te bjesomučni san u irealnom prostoru i vremenu za koje je Darko Hajsek napisao 130 stranica originalne glazbe). Scena je maksimalno iskorištena pa iz rupe (simbolično) za orkestar izranja uredništvo Sloge, proscenijski portal je ukrašen oslikanim kulisama (nadahnuće scenografkinji Marti Crnobrnji bilo je ekspresionističko hrvatsko i svjetsko slikarstvo) te je time prostor zbivanja proširen izvan proscenija, iskorištena je dubina scene, na portalu se nalazi platno za projekcije, radnje u Vučjaku i snu odvijaju se na sceni unutar scene koja je nakošena prema stražnjem dijelu što djeluje na dvije razine (simboličkoj iskrivljenog svijeta i nadnaravnih elemenata i praktičnoj kako bi se poboljšala perspektiva dubine), na kraju se iz orkestralne rupe diže mali bazen s vodom, a u jednom trenutku igraju i dvije lože sa strana proscenija.
Osim toga. na predstavi je angažiran gotovo cijeli dramski ansambl (pojačan gostujućim glumcima DJK-a Osijek, Gavelle, Umjetničke akademije u Osijeku…), dio orkestra, zbor, operni pjevači i balet, što rezultira brojem od čak devedesetak osoba na sceni u trećem činu. Sve to Sviben je uokvirio u cjelinu pomoću zaigravši iz vizure Horvatovog psihičkog stanja – prva scena pokazuje repliku spomenika Miroslava Krleže iz Perivoja kralja Držislava koja se rotira i otkriva zapušteni toalet u kojem Horvat u luđačkoj košulji od liječnika prima lijek za spavanje, sve je podcrtano bjesomučnim snom koji funkcionira kao Horvatova autoanaliza odnosa s majkom, ocem i ljubavnicama te zaokruženo krajnjom scenom u kojoj Horvat, ponovno u luđačkoj košulji upravlja prekooceanskim brodom na daljinski dok Eva bježi u Ameriku…
Međutim, opsežni projekti poput ovog često kroz svoju veličinu otvaraju prostor za pogreške ili suvišne elemente. Drugi čin kao potpuno različiti žanr, iako vizualno, auditivno i idejno spektakularan, predstavlja potpuno zasebnu izvedbu. Kopča koju je Sviben pokušao stvoriti kroz spomenuto psihičko stanje nije se pokazala dramaturški dovoljnom da opravda stvaranje zasebne predstave u drugom činu. Dodatna pogreška koja se tu potkrala i otkrila nedosljednost je početak drugog čina (dramska scena između Eve i Horvata) koji započinje u opernom žanru, a zapravo nije dio sna. Dodatni suvišni elementi su i platno za projekciju. Ideja je zanimljiva dok gledamo san kroz Horvatove oči, međutim kada projekciju nastaju iz vizure Eve, ideja gubi smisao. Osim toga korištenje elektronike u predstavu je unijelo i tehnološku novotariju koja narušava vizualni i historijski koncept (san se snima Go Pro kamerom koju nose u ruci), a i brodić na daljinsko upravljanje pripada u ovu kategoriju.
Daljnji problem koji se javlja je nepostojanje odnosa među likovima. Svaki dramski sukob ili dijaloška situacija ostaju visjeti u zraku te glumci često ne funkcioniraju u partnerskoj suigri. Do toga je došlo vjerojatno iz činjenice da su Horvatove opozicije zapisani kao tipizirane individualizacije (Venger-Ugarković je alkoholičar i vjerski fanatik, Šef-redaktor beskrupulozni karijerist i pljačkaš, Polugan je rezignant, Lukač primitivni i lukavi grabežljivac, Hadrović neobrazovani seoski kvaziintelektualac, Eva američka kriminalka…). Međutim kada su se tipovi iz predloška sudarili s konceptom u kojem nema odnosa između likova dobiven je i lik Horvata kao tip, a ne dramaturški lik. Tome je pridonio i matrix efekt (kada Horvat iznosi svoje dvojbe i unutrašnja promišljanja vrijeme staje za ostale likove na sceni) kojim se ostvaruju Horvatovi solilokviji. Horvatov psihološka karakterizacija bila bi uvjerljivija da je te dijelove iznosio u realnom scenskom vremenu, a postigao bi se i razrađeniji odnos među likovima s kojima Horvat komunicira. Još jedan problem je i iznenadni izlazak iz podjele Mladena Vujčića koji je predstavljao savršen izbor za lik mladog, buntovnog intelektualca Horvata. Ovako Čabraja već ispočetka vizualno ne djeluje uvjerljivo u predstavljanju mladog, buntovnog i smušenog intelektualca na kojeg žene padaju zbog majčinskih instinkata.
Iz svega navedenog poprilično je jasno da je ansambl imao veliku i nezavidnu zadaću. Ponajbolje su se tu snašli Franjo Dijak u ulozi Venger-Ugarkovića i starca iz školskog odbora te Vladimir Tintor u ulozi Polugana i Hadrovića. Dijak i Tintor su uvjerljivi, precizni te plijene pozornost svakog trenutka svog igranja glasom, govorom, mimikom i gestom. Dijak je izvrsno ocrtavao svoje zahtjevne uloge propalog alkoholičara i grabežljivog starca, a Tintor je napravio pažnje vrijednu transformaciju iz dinamična, sredovječna suradnika Narodne sloge u sporog, starog, odrpanog i pogrbljenog kvaziintelektualca. Na visokoj razini su bili i Areta Čurković, Ivana Soldo Čabraja, Petra Blašković te Hrvoje Seršić. Svako od njih je od svojih uloga napravio male bisere što glumački što pjevno. Areta Čurković u liku gramzive i bezosjećajne kriminalke s američkim naglaskom koja će učiniti sve da dođe do svog cilja. Petra Blašković u uvjerljivoj transformaciji u Evinu majku pa u Poluganovu suprugu u snu.
Ivana Soldo Čabraja je isprva bila donekle nerazumljiva i igrala je sa zadrškom, no kako je radnja odmicala igrala je sve bolje i vjerno predočila lik pohotne žene te kulminirala u kreaciji Marijanine histerije. Hrvoje Seršić se na početku u liku Šef-redaktera borio s nesuradnjom ostatka ansambla – njihova statičnost i nedostatak partnerske suigre učinila je njegovu kreaciju karikaturalnom, ali situacija se popravila prelaskom u Vučjak kada je u liku Juraja Kučića glumački dobio što mu je trebalo od suigrača. Miroslav Čabraja u ulozi Horvata ostao je kao protagonist nezasluženo neprimjetan. Jednostavno koncept tipova bez odnosa među likovima te efekti kojima se redatelj služio nisu mu dopustili da napravi sve što je mogao. Međutim, unatoč tome solidno je odigrao svoju ulogu, uspješno svladao polukajkavski govor i ponudio publici sve što je mogao. Od zastupljenijih likova tu je i Aleksandar Bogdanović koji nije pokazao ništa novo u ulozi Pantelije – publici je servirao lik identičan Šimi Lozici iz prošlosezonskog Hotela Slobodni promet u kojem je šmiranje izvrsno pratilo žanr, no to u ovoj izvedbi to ne funkcionira. Svi ostali glumci, članovi opere, orkestra i zbora (zborovođa Ljubica Vuletić i dirigent Filip Pavišić) te oblikovatelji svjetla i kostimografije odradili su zadatak uspješno te dali svoj obol ostvarivanju ovog vizualno–auditivnog spektakla.
Svibenov Vučjak velik je i zahtjevan projekt koji plijeni pozornost kompleksnošću, vizualnim i auditivnim rješenjima te trudom htijenjem, znanjem i vještinom svih sudionika pa unatoč redateljskoj ambiciji koja je rezultirala nesvakidašnjim trajanjem i suvišnim elementima drži pozornost od početka do kraja te je predstava o kojoj će se još dosta pričati i koju svakako valja pogledati.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 11. prosinca 2014.
Piše:

Biskupović