Atraktivan prikaz nestajanja

29. Gavelline večeri, Zagreb, 13. – 23. prosinca 2014.: Novosadsko pozorište / Újvidéki Színház, László Végel, Neoplanta, red. András Urbán

• 
  
  Jedan od najcjenjenijih suvremenih kazališnih redatelja u Srbiji vojvođanski Mađar András Urbán je uz pomoć dramaturginje Kate Gyarmati zamislio predstavu Neoplanta koja je osvojila niz nagrada i među ostalim pobijedila na Sterijinom pozorju i BITEF-u. Za razliku od većine predstava koje započinju otvaranjem zastora ona počinje njegovim zatvaranjem. Naime publika sjeda u improvizirano gledalište na pozornici licem okrenuta prema praznim stolcima u dvorani, a da ta praznina asocira na pustoš u dušama, ali i odlazak ili smrt ljudi u Novom Sadu postupno postaje sve jasnije tijekom predstave koja prikazuje karakteristične prizore iz povijesti tog grada koji je novcem svojih stanovnika raznih nacionalnosti 1748. od carice Marije Terezije kupio pravo da se nazove slobodnim carskim gradom i kojeg je ona krstila Neoplantom s tim da ga svatko naziva prijevodom na svoj jezik (Srbi Novi Sad, Mađari Újvidék...).
  
  Kada se zastor zatvori sjajni glumački ansambl – Gabriella Crnkovity, István Kőrösi, Emina Elor, Dániel Huszta, Ágota Ferenc, Attila Német, Szilvia Krizsán, Árpád Mészáros, Lea Blaskó, Zoltán Sirmer i Gábor Pongó – slaže dva duga stola i stolce iza njega te sjeda kao da će na masovnom sastanku pričati o povijesti svog grada. Međutim taj asketski scenografski okvir (kojeg potpisuje također Urban) zahvaljujući izvanredno usklađenoj zajedničkoj igri podređenoj kolektivu i inventivnim redateljskim rješenjima dojmljivo ocrtava prostore novosadskih ljudskih tragedija kao mračno naličje u predstavi bučno i maksimalno ironično reklamirane multikulturalnosti. Te su tragedije ponajviše vezane za Drugi svjetski rat, pa tako glumac koji je bačen na tlo i posut velikom količinom leda efektno asocira na zaleđeni Dunav na kojem su jednog zimskog dana 1942. tada vladajući mađarski fašisti poklali preko tri tisuće ljudi (većinom Židova i Srba). Taj je zločin često spominjan u poslijeratnoj Jugoslaviji, a i Mađari su o njemu pisali i još 1966. napravili sjajan film Hladni dani u režiji Andrása Kovácsa, ali se jedino u Mađarskoj spominjala užasna odmazda nakon oslobođenja kada je pobijen deseterostruki broj Mađara.
  
  U predstavi se ta činjenica evocira titlom, ali Urban i njegovi glumci dramatičnost zbivanja poslije Drugog svjetskog rata postižu uobličenjem pojedinačnih sudbina. Kombinacija u nekoliko rečenica i pokreta jasno profiliranih pojedinaca s energičnim i preciznim fizičkim teatrom vrlo sugestivno prikazuje atmosferu svakodnevnog života i društvenih odnosa nakon Drugoga svjetskog rata kojima dominiraju bahatost i zloporaba moći pobjednika i strah ostalih bez obzira na možebitnu nevinost. Pritom svaki glumac u brehtijanskoj maniri jednako uvjerljivo prikazuje čitav niz likova koje isprepletenošću svojih sudbina ističu glavna svojstva života grada u kojem je suživot raznih nacionalnosti od samih početaka pa preko „bratstva i jedinstva“ do današnjeg proklamiranja multikulturalnosti često bio programatski stavljan u prvi plan, dok su se gotovo istovremeno događala masovna ubojstva, pa kada se nakon predstave zastor otvori prema praznom gledalištu publici je definitivno jasno da je to slika prostora iz kojeg su mnogi bili otjerani u izgnanstvo ili smrt.
  
  Vrlo samosvojno kombinirajući brehtovski V-efekt, fizički teatar i neke zasade sovjetskog postoktbarskog revolucionarnog kazališta uz čitav niz originalnih redateljskih rješenja András Urbán je uspio ostvariti vrlo vrijednu, zanimljivu i emocinalno uzbudljivu predstavu koja ima dodirnih točaka s političkim ili angažiranim kazalištem, ali nadilazi takvo žanrovsko određenje slojevitošću značenja koje odbacuje crno-bijela pojednostavljenja. Zbog toga je Neoplanta predstava visokih dometa koja može snažno djelovati na gledatelja i koja je vrlo vrijedan doprinos ovogodišnjim uspjelim Gavellinim večerima.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 24. prosinca 2014.

Piše: