Blistava komedija umjesto provokacije

29. Gavelline večeri, Zagreb, 13. – 23. prosinca 2014.: Slovensko narodno gledališče, Ljubljana, Vladimir Vladimirovič Majakovski, Misterij buffo, red. Aleksandar Popovski

• 
  
  Misterij buffo već u naslovu objedinjuje dva gotovo nespojiva oblika scenskog izričaja. Misterijem se najčešće nazivaju srednjevjekovna religiozna prikazanja Isusove muke, a ponekad i stradanja raznih svetaca, dok je opera buffa, podvrsta talijanske komične opere namijenjene pučkoj zabavi uz elemente kritike i podsmijeha ljudskoj prirodi, posebno popularna u Napulju u 18. stoljeću. Majakovski je taj tekst napisao 1918. u svojoj dvadesetpetojgodini za proslavu prve obljetnice Oktobarske revolucije i za tu priliku postavio na scenu s tristopedesetglumaca zajedno s redateljem Vsevolodom Mejerhoholdom i slikarem Kazimirom Malevičem da bi na posve originalan način uprizorili sukus povijesti čovječanstva i vjeru o pravom putu u obećanu zemlju komunizma spajajući modernistički misterij koji prikazuje ideološku umjesto religiozne slike svijeta s elementima koji veseljem glumačke igre i pjesme i vizualnim atrakcijama predstavljaju osuvremenjenu varijantu zabave za široku publiku, karakterističnu za operu buffu. Bilo je to zlatno vrijeme sovjetske avangarde u kojem su ne samo trojica spomenutih nego i mnogi drugi veliki umjetnici entuzijastično vjerovali da će društvena revolucija omogućiti zamah revolucionarnih preokreta na svim poljima umjetnosti, što se nakon nekoliko godina očito izjalovilo, a da će tome biti tako jedan od prvih pokazatelja bilo je potpuno nerazumijevanje novih sovjetskih vlastodržaca prema predstavi Misterij buffo.
  
  Koliko god se neki elementi te rane sovjetske kazališne avangarde već gotovo sto godina pojavljuju transformirani na najrazličitije načine u mnogim modernističkim postupcima, Aleksandar Popovski ipak nije zbog toga, a ni zbog oslikavanja vremena njegovog nastanka postavio taj rijetko izvođeni tekst. Do toga je došlo u okviru nastojanja Drame SNG da čitavu sezonu obilježi provokativnim naslovima, a završilo ju je dvama futurističkim tekstovima – Marinettijevim Zang Tumb Tuuumom i Misterijem buffo Majakovskog, komadom u kojem preživjeli nakon poplave biblijskih razmjera prelaze svojom arkom svemir, pakao i raj u potrazi za Obećanom zemljom da bi je na kraju pronašli u zemlji komunizma. No, nije takav završetak ona provokacija koju su autori predstave imali na umu, pa tako neodoljivo zabavni Janez Škof koji uz dojmljive interpretacije Eskima i Metuzalem igra i Čovjeka iz budućnosti koji je neka vrsta komentatora i konferansijea kaže najavljujući prije posljednjeg čina kako predstava ne može završiti prema Majakovskom, jer tko danas vjeruje da Obećanom zemljom vlada komunizam.
  
  Ono što eventualno može biti provokativno pregnantna je kritika svih oblika vlasti od demokracije do diktature u kojoj se prepoznaju mnoge negativnosti suvremenih društvenih okolnosti. Prilagođavanje te kritike današnjici potpuno je u skladu s idejom Majakovskog da se taj „herojski, epski i satirični prikaz našeg doba“ (kako glasi podnaslov Misterija buffo) obvezno mora mijenjati prema trenutku u kojem se radi predstava prema njegovom tekstu. A toga su se autori vrlo slobodne adaptacije – Aleksandar Popovski i Jelena Mijović itekako pridržavali. Tako su broj glumaca smanjili na svega deset (od kojih je dio igrao po više raznih uloga). Primjer tog postupka je svođenje karakteristika brojnih radnika i sirotinje na samo jedan lik – Siromaha kojeg je u velikom rasponu promjena raspoloženja, ali i uloge u zbivanjima vrlo efektno odigrao Bojan Emeršič. Pritom je režija posebice naglašavala komične elemente, pa se klasne suprotnosti efektno ogledaju u situaciji kada su svi bespomoćni pred poplavom, a jedino Siromah zna napuhati veliki gumeni čamac koji ih spašava, ali njemu ne daju da se u nj popne, jer siromasima nije mjesto u njihovu društvu.
  
  Na sličan način Popovski s nekoliko karakterističnih detalja rješava bitne teme komada – nepravednost vlasti kako diktatora (zastrašujući Valter Dragan koji u skladu s kontrapunktima futurističkih spajanja nespojivog mnogo dobroćudnije djeluje kao Belzebub) tako i demokratski izabrane vlasti pokazuje njihovim otimanjem nedovoljnih zaliha hrane uz koje ide i poneka replika koja duhovito povezuje današnje makinacije i korupciju s tom temom. Mnoštvo oportunističkih pomagača vlastodržaca (od religije do činovnika) koji nastoje prikupiti što više mrvica s bogatog stola i opet otjelotvoruje jedan lik – Svećenik kojeg kao osobu koja se snalazi u svakoj situaciji vrlo uvjerljivo tumači Klemen Slakonja. I ostali članovi ansambla – Tadej Toš (kao Mladoženja, Adam i Raspad), Barbara Cerar (Mladenka, Eva), Klemen Janežić (Špekulant), Maša Derganc (Dama), Uroš Fürst (Poslovni čovjek) i Iva Babić (profesorica) osvajaju silnom energijom usmjerenom na kolekivnu igru visokog ritma i jasno određivanje likova ne samo kao karaktera nego i kao predstavnika različitih društveniik skupina.
  
  Na sličan način usmjerena na karakteristične, ali i karikirane detalje koji vode prema komediji funkcionalna je, vrlo jednostavna, no iznimno inventivna scenografija Borisa Hojnika, kao i kostimografija Jelene Proković koja bitno određuje lik nekim najčešće grotesknim detaljem. Efektna glazba makedonske grupe Foltin uz podupiranje brzog ritma predstave komediju pak usmjerava prema showu koji nedvojbeno zabavlja publiku, ali u kojem su ipak većim dijelom ispuštena svojstva misterija, a upravo je antinomija misterija i komike (buffo) bitna odrednica ovog teksta Vladimira V. Majakovskog. Tu suprotnost bitnu za komad i predstavu Aleksandar Popovski je više tražio u za autora ipak nešto manje značajnom, tipično futurističkom odbacivanje tradicionalnih (kazališnih) vrijednosti, ovdje oličenih u Glumici koju dojmljivo tumači Silva Čušin, koristeći svaku naznaku mogućeg praznog hoda predstave da bi se ubacila sa svojim teatralnim interpretacijama klasičnih, ponajviše Čehovljevih tekstova. To odmah izaziva reakciju ostalih koji je nastoje ušutkati.
  
  Suprotstavljenost ta dva svijeta, jednog u kojem se traga za Obećanom zemljom i drugog artificijelnog puni, moglo bi se reći i autoironični smisao dobiva u posljednjem činu u kojem se otkriva da je Obećana zemlja zapravo kazalište, ali ne kazalište klasika ili Čehova. Na putu do takvog razrješenja Aleksandar Popovski iskazao je veliku redateljsku inventivnost u izbjegavanju ozbiljne provokacije da bi ostvario vrhunsku komediju koja uspijeva publiku prvenstveno razveseliti, ali se pritom ne odriče mogućnosti da i o ozbiljnim stvarima govori na svoj originalan način.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. siječnja 2015.

Piše: