Neuspjeh cjeline

Scena Martin Hrvatskog doma Vukovar: Saša Eržen, Ti loviš!, red. Lidija Helajz

• 
  
  Hrvatski dom Vukovar publici je 24. siječnja 2015. godine predstavio novu lutkarsku premijeru Ti loviš!, mlade slovenske spisateljice Saše Eržen koju je adaptirala i režirala Lidija Helajz. Priča prati djevojčicu (Selma Mehić) i dječaka (Nenad Pavlović) koji se sretnu u šumi tražeći blago te se počnu natjecati tko je prvi došao, tko je jači, čiji je djed bolji… Njihova svađa privuče pažnju šumskog vilenjaka (Ivona Kundert) te ih on odluči u čarobnom snu naučiti pameti pretvarajući ih u Psa (Nenad Pavlović) i Zeca (Selma Mehić). Nakon novih sukoba u životinjskim oblicima njih dvoje napokon shvate kako zapravo nije važno tko je brži, jači ili pametniji, nego da je važno družiti se i dijeliti (odnosi se to na prirodu koja ne pripada nikome) te ih vilenjak oslobađa čarolije i budi u ljudskom obliku.
  
  Najjači adut izvedbe je jednostavna, praktična i funkcionalna, a istovremeno iznimno simpatična i dopadljiva scenografija. Čarobni san (u kojem Pavlović i Mehić uzimaju oblike Psa i Zeca s pomoću lutki) odvija se na povišenoj sceni koja služi kao mini scena za ručne lutke koje koriste. S prednje strane zelene boje, sa strana naslikane kućice obiju životinja, u sredini drvo, a pozadina je oslikan paravan na kojem je zvjezdano nebo (noć), a razmicanjem se otvara nebesko plavetnilo i sunce (dan). Na jednakom tragu je i vizualnost lutaka koje neodoljivo podsjećaju na obične plišance kakve svi imamo kod kuće te olakšavaju djeci prihvaćanje likova. Drugi element kvalitativno blizak vizualnosti su lutkarske kreacije dvojca Pavlović i Mehić. Njih su dvoje precizni i uvjerljivi u onome što rade i kako rade, a Ivona Kundert je napravila simpatičnu i razigranu kreaciju vilenjaka kroz scenski pokret (vilenjak ne govori nego obavlja radnje pokretom i mimikom).
  
  Uz te pozitivne elemente, predstava sadrži i negativne. Najveći pritom predstavljaju režija i dramaturgija koja obiluje rupama i nelogičnostima te raznim propustima. Izvedba jednostavno ima prevelike količine teksta koje guše tempo i praktičnu uporabljivost lutaka u radnji, a jednaki, monotoni ton se provlači od početka do kraja izvedbe. U istom svjetlu koncipirana je i glazba i songovi koji su također spori i monotoni te nisu efektno iskorišteni kako bi ubrzali i osvježili radnju, nego upravo suprotno još više podcrtavaju monotonost. Upravo ta monotonost u glazbi i dramaturškom predlošku zadatost je kojoj su se morali prilagoditi i lutkari pa su Pas i Zec, iako dječak i djevojčica, iako dvije brze životinje, u izvedbi vrlo spori čime se gubi nužna pozornost djece. Nejasno je i zašto na sceni ostaju Pas i Zec nakon što se dječak i djevojčica probude iz čarobnog sna, a i jedna od ekoloških poruka o očuvanju prirode je narušena činjenicom da prije nego što shvate da trebaju čuvati stablo, već ga počnu rezati pilom i sjekirom, a likovi nakon svakog objeda tanjure bacaju sa scene u pozadinu (prirodu). Osim toga, izvedba obiluje i nelogičnim propustima poput scene u kojoj padne mrak, a tek poslije toga vilenjak navlači zvjezdano nebo na pozadinu, u jednom kratkom trenutku Pas i Zec počinju govoriti na kajkavskom, likovi pozivaju jedan drugog na objed, a vilenjak sve priprema dok oni čekaju da završi, a pritom ga nisu svjesni niti u jednom trenutku izvedbe…
  
  Usprkos istaknutim pozitivnim pojedinačnim elementima, teško je ostvariti uspješnu cjelinu ako ne postoji utemeljena i razrađena dramaturška podloga te promišljeni redateljski koncept. Na taj način vizualnost izvedbe i vještine pojedinih sudionika ostaju u sjeni nedosljednosti i nelogičnosti koje su utkane u temelje te se provlače od početka do kraja izvedbe ne ostavljajući šanse istaknutim pojedincima.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 25. siječnja 2015.

Piše: