Visoka očekivanja

Umjetnička akademija u Osijeku: Miroslav Krleža, Krležina Saloma, mentorica Maja Đurinović

• 
  
  Kazalište u Močvari ugostilo je produkciju osječke Umjetničke akademije pod naslovom Krležina Saloma kao petu i posljednju destinaciju multimedijalnog događanja Niko me neće koje je tijekom 29. prosinca izvedeno na nekoliko lokacija u gradu Zagrebu. Naime, riječ je o svojevrsnoj postajnoj predstavi koja je započela trima razgovorima s poznatim krležolozima, književnim te kazališnim teoretičarima i praktičarima na trima Krležinim životom obilježenim mjestima, nakon čega je uslijedila premijera filma Željka Senečića Glebajevi te konačno kazališna predstava nadahnuta Krležinom Salomom.
  
  Krleža je na svojoj redefiniciji slavne biblijske priče radio u više navrata između 1913. i 1963. godine kada je fiksirana verzija koja se danas smatra službenom, no ovom su prilikom istražene i isprepletene različite ranije verzije u zanimljivu monokoreodramu u izvedbi Selme Mehić pod mentorstvom Maje Đurinović. U dramu uvodi Ivan Ćaćić, naveden u programu kao „gost“, muška instanca koja najavljuje, čak priziva mladu junakinju: „Još nitko, kao ti, nije tako bolno disao. Čemu, kraljevno, čemu viši smisao?“ Ćaćićevu vrlo akademsku glumu i pomalo deklamatorski izgovor teškog diskursa Miroslava Krleže ubrzo će zasjeniti izvedba Selme Mehić koja izuzetno spretnom fizičkom igrom i podjednako izvježbanom verbalnom glumom oblikuje zaista specifičnu Krležinu Salomu. „Sve što bih mogla da vam kažem nije ništa manje dosadno od onoga što ste vi već rekli.“ Ona je kraljevna koja se dosađuje, progonjena hamletovskom sudbinom, no također i mlada žena koju stric-očuh-kralj želi, spreman da eliminira njezinu majku kako bi ostvario perverznu maštariju, dok ona tjeskobno traži svjetlu točku u tom mraku dvorskih laži i izdaja. „Jedino je pametno u životu umrijeti.“ Iz njezina je mladenačkog cinizma na trenutak izvlači riječ o navodnom proroku, mladiću koji, unatoč prijetnji smrću, progovara pred narodom istinu o krvavoj prošlosti kraljevske obitelji; ona ga oduševljeno poziva k sebi i izgovarajući dugu tiradu polagano ga zavodi.
  
  Osim tipične krležijanske salonsko-intelektualističke retorike koja u ovom kontekstu stvara pomalo začudni efekt, ono što najviše iznenađuje je Krležin okrutni obrat u kojemu Johanaan ne odolijeva Salominoj ljepoti, nego joj podliježe, nakon čega se njegova veličina gotovo trenutno srozava, a kraljevna traži njegovu glavu u ime razočaranja i osvete, planirajući stati kao kraljica uz bok stricu. „Tko bi rekao da su i profesionalni profeti skloni porocima?“, izgovara ironično te s bijesom  ustvrđuje da Johanaan pijano izgovara kao „gruba, primitivna seljačina: moja žena, moja djeca, moj krov, moj život, moji interesi“.  Krležina je Saloma misteriozan višedimenzionalan lik, žena ogromnih potencijala i nevjerojatnog apetita, ali divlje i destruktivne neusmjerene snage. Saloma je na prvi pogled izmučena neprestanim nastojanjima muškaraca koji je okružuju da je zavedu, njihovim pogledima, osjećajem da je reducirana na objekt žudnje. No daleko od toga da i sama ne uživa u vlastitoj tjelesnosti, ljepoti, seksualnosti, iz nje poput djeteta nekanalizirano pršte osjećaji, nezadovoljstva, znatiželja te iskorištava svim svojim bićem ulogu za koju tvrdi da joj je nametnuta. „Imade li u vašim riječima krvi i mesa?“ – pita Saloma svoje dvorjane, svoju publiku, skrećući još jednom fokus na čovjekovu put.
  
  Upravo je zahvaljujući tome priča o Salomi veoma podatna za ovakvo istraživanje tjelesne glume, no ponekad simultano izvođenje ilustrativnih, često iterativnih pokreta i verbaliziranje priče djeluje pomalo redundantno. Dramatična glazba u pozadini klasična je i možda suviše sladunjava u kombinaciji s izvedbom te se sudara s gotovo ekspresionističkim obojenim svjetlom (oblikovatelj svjetla Majkl Mikolić) koje na relativno banalan način ograđuje prizore. Glumica maštovito iskorištava sedam velova tijekom izvedbe, koristeći ih kao jedini rekvizit što unekoliko dinamizira igru te joj uz razrađeni pokret ništa drugo uopće i nije potrebno.
  
  Impresivno je neprestano odmjereno kretanje mlade glumice koje ni na trenutak ne smeta izgovaranom tekstu, no izvedba kao da ne prati luk razvoja lika koji se daje naslutiti kroz tekst, emocionalno lik ostaje unutar relativno uskog kruga dosade, djetinjeg bunta, uzbuđenja i jednako mladenačkog bijesa od razočaranja koji se na samom početku iscrtava. Selma Mehić gotovo je savršeno utjelovila taj aspekt Salomina lika i uglavnom drži pozornosti tijekom čitave monodrame što je veliki uspjeh samo po sebi, no pomalo razočarava što čitava predstava ostaje na toj jednoj dimenziji te nije posve jasno je li inscenacija ciljano ograničila priču na taj način ili bi za dublji pristup bila potrebna ipak nešto iskusnija glumica. U svakom slučaju izvođačica je ostavila pozitivan dojam i postavila visoka očekivanja za svoje dalje projekte.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 1. veljače 2015.

Piše: