Veliko srce

Dramski studio Dada Kazališne družine Pinklec, Čakovec: Hrvoje Kovačević, General Kiro Miš, red. Davor Dokleja

• 
  
  Igrokaz za djecu s pjevanjem i jedenjem posljednja je u nizu novih izvedbi čakovečkog Kazališnog studija Dada. Redatelj i ostali majstori popratnih tehnikalija zanat su kovali (i još uvijek ga kuju) u predstavama za djecu i mlade, starijih i iskusnijih Pinkleca. Svoje znanje su u probama Generala Kire Miša prenijeli međimurskim srednjoškolcima i srednjoškolkama. U novim ulogama oni su se vješto pronašli. Riječ je o postavljanju na scenu kratke priče za djecu požeškoga pisca Hrvoja Kovačevića (r. 1966). Dobitnik prestižne nagrade Grigor Vitez 2002. za roman Tajna crne kutije ističe kako likove za dječje priče dobiva iz mašte vlastite djece. Lukavo i pametno, zaključujemo. Priča o postolaru Benediktu i njegovu mišu Kiri duhovita je, intrigantna i pustolovna. Zaista, baš kao da je proizašla iz dječje mašte. Stari postolar Benedikt izvrgnut je ruglu jer ponekad radi besplatno i k tome ima i miša za prijatelja. Kako ljudi obično traže ono negativno, prvenstveno vide samo štetu koju miševi inače nanose. No, nitko osim postolara (barem u početku) ne shvaća da postoji i jedan miš koji je poseban. Pogađate, taj miš je Kiro.
  
  Iako Kiro voli svog gospodara jer ga svakodnevno nagradi sirom i kruhom, jednako mu tako nedostaje avanture. Zato jedne večeri odluči da će putovati i vidjeti svijeta. Na putu susreće gladne mačke pa bježi na brod, gdje dane često provodi skriven, gladan i žedan. Na brodu pak se susreće s kraljem i njegovom svitom, ali i opasnim štakorima. Jednog su dana štakori uvidjeli da brod ide prema santi leda i poskakali su u more. No, Kiro je bio hrabar. Došao je na palubu upozoriti ljude na opasnost. Vidjevši miša dvorjani su ga htjeli ubiti, no Kiro je u zadnji tren zgrabio kockicu leda i tako je kraljević shvatio Kirino upozorenje. Brzo je zatražio od kapetana da promijeni kurs i svi su se na brodu uspjeli spasiti. Miš se proslavio i dobio počasti. No, još je netko profitirao zbog svoje dobrote – onaj kojem su se do tada svi rugali sada je postao gospodin čovjek. No, točan kraj priče nećemo otkriti, za to ćete ipak trebati pogledati predstavu.
  
  Redateljski zadatak bio je izazovan jer je na istoj pozornici trebalo uprizoriti dvije lokacije: postolarsku radionicu i brod. Pametno je odlučeno da se rekviziti ne pomiču pretjerano, nego se pri izmjeni scena pomaže igrama svjetla. Predstava je osmišljena kao igrano-lutkarska pa su glumci na svim lokacijama osim na brodu fizički predstavljali svoje uloge, dok su se glumeći dvorjane na brodu zamijenili lutkama. Jedino je Miš Kiro cijelo vrijeme bio prisutan tjelesno, rekli bismo, u punoj veličini; ni na brodu nije bio zamijenjen lutkom, gdje se pokazivao samo glavom, a umanjeno tijelo zamijenio je svojevrsni partlek. To je zapravo česta praksa kad se žele naglasiti male životinje na sceni. Bilo je to najkreativnije rješenje ove predstave. A svakako bismo se mogli zapitati je li takvo rješenje odabrano i da se naglasi njegova duhovna veličina nad ostalim likovima s broda, koje je Kiro moralno pobijedio.
  
  Uloga Kire odlično je sjela mladoj naturščici koja ju je odigrala hrabro, samopouzdano i uvježbano. Glumački zanimljive bile su i mačke, odnosno štakori. Tri djevojke svojim su izvedbama naglasile karakterne osobine spomenutih grabežljivaca i tako izmamile osmjehe na lica najmlađih gledatelja. U ovoj mješavini igrane i lutkarske predstave perspektivama (točnije veličinama) se igralo i kod izrade nekih rekvizita. Tako su postolarov čekić te kruh i sir koje je blagovao zajedno s Kirom napravljeni u natprirodnoj veličini. Time se pridonijelo komičnosti, a isto tako, pametnim se rješenjem omogućilo da se predstava pomno prati i iz zadnjih redova.
  
  Glazba je i ovdje autorska, kako smo to već navikli viđati i slušati u čakovečkim dječjim predstavama, bilo Pinkleca i Dade ili Gradskoga kazališta. Autor je ovaj put bio Igor Baksa, a izvodili su je Nina Bočkaj (klavir), Neven Matoša (bas) i Hana Janušić (saksofon). Posebna pohvala ide i Jeleni Dokleji na kreativno osmišljenim i izrađenim lutkama. Uzmemo li u obzir da nije profesionalna lutkarica, ova pohvala njezinih ruku djela ima još više čari. Sagledamo li predstavu iz nešto šire perspektive, možemo zaključiti da je pokazano ipak previše događaja u samo pola sata, no uvježbani srednjoškolci i srednjoškolke zaista su se potrudili dočarati atmosferu i ovu zanimljivu i poučnu priču svakako približiti onima najmlađima. Pouka je jasna – bez obzira koliko netko bio malen, njegovo srce može biti veliko.
  
  © Andreja Rambrot, KAZALIŠTE.hr, 9. veljače 2015.  
  
  Hrvoje Kovačević
  General Kiro Miš
  redatelj Davor Dokleja
  premijera 7. prosinca 2014.
  scenografija Marija Vugrinec, oblikovanje i izrada lutaka Jelena Dokleja, autor glazbe Igor Baksa, kostimografija Ines Vugrinec, oblikovanje rasvjete Neven Taradi, majstor tona Mario Zelenbaba, izrada scenografije Davor Tkalec
  izvode: Tina Čatlaić, Antonija Mrla, Ena Jagec, Hana Marciuš, Ivana Žulić, Vilim Haček, Karlo Žganec, Nina Bočkaj, Hana Janušić, Marko Erlić, Vinko Moharić, Neven Matoša, Danka Brumen, Dorotea Marciuš, Magdalena Maček, Tin Ilić, Tara Turopoljac
  glazbu izvode: Nina Bočkaj (klavir), Neven Matoša (bas) i Hana Janušić (saksofon)
  

Piše: