Šezdesetih i sedamdesetih godina u društvu je bitka za stabiliziranje političke vlasti završena. Politički obračuni s neprijateljima i onima koji drugačije misle intenzivno su se vodili od 1945. do polovine pedesetih. Kao rezultat u šezdesetima je bila uspostavljena dominacija jedne partije i jedne ideje. Zato je i politička stega šezdesetih popustila u društvu, što se poklopilo i sa svjetskim trendom oslobađanja od raznih društvenih konvencija (slobodna ljubav, djeca cvijeća). Šezdesete su pokrenule proces političkog traženja veće slobode za Hrvatsku u sklopu Jugoslavenske zajednice koje je kulminiralo političkim pokretom tzv. Hrvatskim proljećem 1971. No, zahtjevi su odbijeni na vrhovnom političkom tijelu (Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije) koje je taj proces osudilo. Politički vrh moći u Hrvatskoj (Centralni komitet KP Hrvatske) maknut je, a neki članovi i oštrije kažnjeni.
Sve se to odrazilo i u umjetnosti. Soc-realizam je završio, domače dramsko pismo je procvalo, a pisci se otvaraju različitim temama i žanrovima. Međutim, najvažnije iz tog vremena je političko dramsko pismo. Dominacija političkih drama ostala je i u sedamdesetima čineći ta dva desetljeća jednom cjelinom. Procvat dramskog pisma trajao je sve do naprasnog, političkog prekida kao i smanjenja kazališnog prostora za domaću dramu u osamdesetim godinama.
Termin politička drama koristim u osnovnom značenju kao dramu koja prikazuje sukob pojedinca i društvenih silnica koji za pojedinca završava uvijek negativno ili tragično. Kako je to Siegried Melchinger rekao u knjizi Povijest političkog kazališta, politička drama prikazuje „nasilje vlasti nad pojedincem“. Tako je i hrvatsko političko dramsko pismo izrazito subverzivno u odnosu na stvarnost prikazujući vrlo konkretnu političku ideologiju u kojoj smo živjeli (komunizam koji je prešao u socijalizam) i načine na koje je ona uništavala pametnog i sposobnog pojedinca (uglavnom intelektualca) uz pomoć sitnih, pokvarenih i/ili zlih aparatčika vlasti.
Potreba za kritikom vlasti krenula je u pedesetima koje su pokušavale pisati političke tragedije, dok su šezdesete krenule drugim putovima ali da bi se uklonili od oka vlasti protiv kojeg vrlo kritički pišu, svi su dramatičari bježali u neki oblik mimikrije. Najčešće se radilo o žanrovskoj mimikriji, osim u povijesnu dramu bježalo se i u komediju ili fantastiku.
Mimikrijska povijesna drama ili na primjeru naših starih
Proces je započeo bijegom u žanr povijesne drame i razotkrivanjem stvarnosti kroz konkretne povijesne likove. Taj žanr subverzije šezdesetih i sedamdesetih otvorio je Marijan Matković (Heraklo, 1958) a kasnije su ga prihvatili kako stariji pisci (Ivan Supek, Heretik, 1969), tako i brojni mlađi autori tog doba: Nedeljko Fabrio (Reformatori, 1967; Admiral Kristof Kolumbo 1968), Antun Šoljan (Dioklecijanova palača, 1969), Tomislav Bakarić (Smrt Stjepana Radića, 1970), Ivan Raos (Autodafe moga oca, 1970), Slobodan Šnajder (Kamov, smrtopis, 1978).
Svi ti pisci govore o povijesti isključivo zato da bi rekli nešto o sadašnjosti pa ih zato zanimaju isključivo oni povijesni likovi čija im je priča mogla poslužiti kao podloga za prikazivanje paradigmatskog ponavljanja mehanizma nasilja vlasti nad pojedincem, odnosno za prepoznavanje mehanizma suvremene vlasti u nekim oblicima iz prošlosti. Prikladan naziv tog trenda bio bi mimikrijska povijesna drama.
Tako je, na primjer, Nedjeljko Fabrio u Reformatorima pokazao protestantskog vođu Marthina Luthera kao osobu s velikom karizmom koju je s vremenom prodao za materijalno bogatstvo, užitke i vlast, njegove najbliže suradnike koji nisu mogli slijediti osnovnu ideju i Matiju Vlačića Ilirika, istarskog protestanta, koji je ostao dosljedan ideji, ali izdan i sam. Komad je povijestan ne samo u poštivanju događaja nego i nekih doslovnih replika (danas bi rekli da je to povijesna dokumentarna drama) ali je izazvao političku reakciju. Naime, u svakom od likova prepoznala se trenutačna vlast uključujući i samog Josipa Broza Tita (skromno porijeklo, velika karizma ali izdani ideali o ravnopravnosti i boljitku naroda za ugodu i bogatstvo). Da ne bilo zabune, Jozo Puljizović je napisao da se tu radi o „čovjeku od bronce“, što je bio sinonim za druga Tita. Sam pisac je zato i uzeo upravo te likove jer su mu odgovarali suvremenoj situaciji. Na taj način prepoznavanja konkretnih povijesnih likova i situacija funkcionirale su sve mimikrijske povijesne drame.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI