Najeksponiraniji dramski diskurs tog vremena unutar političke drame je svakako politička groteska kako ju je nazvao Zvonimir Mrkonjić 1985. godine. kao na primjer najpoznatija i paradigmatska drama Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja. Groteskna tragedija u pet slika (1971), a tu su i Ivan Kušan (Svrha od slobode. Povijesna dražba sa svrhom i pjevanjem 1971), ili Škrabe/Mujčić/Senker (Priobalni triptih ili Domagojada. Skaz u kojem se…, 1975; Glumijada 1979).
Da bi prenijeli subverzivnu poruku autoru su koristili štit intertekstualnosti na dvije razine. Prvo su uzimali klasične pisce i pisali suvremene replike na njih. Senker, Mujičić i Škrabe koristili su Palutov obrazac, a Brešan je svoj uzor stavljao i u naslov. U Hamletu učitelj priča svojim seljanima u Dalmatinskoj zagori kako je u Zagrebu gledao Hamleta u kazalištu i na to primitivni lokalni moćnik Bukara odluči da će i oni postaviti Hamleta u njihovom selu, ali socijalističkog i prilagođenog novom vremenu. No Sheakesepareova matrica se ponovo odvija jer se u selu događa slična priča, Bukara je iskoristio svog suradnika, lažno ga optužio i ovaj je završio u zatvoru gdje se ubio. Njegov sin otkriva cijelu istinu i pokušava koristiti predstavu (u kojoj on glumi Hamleta) da razotkrije zlog Bukaru.
Druga razina intertekstualnosti koja je služila kao mimikrija od vlasti bila je bijeg u tzv. niže žanrove (komedija, groteska, mim, farsa, skaz… kako i sami podnaslovi djela kažu…). Svako oko vlasti strožije prati tzv. visoku umjetnost (dramu, tragediju) i cenzura je prema njima strožija. Niži žanrovi, poput komedije, izgledaju bezopasni zato jer su teme kojima se bave bezopasnije: uglavnom su to karakterne mane (škrtost, lijenost, glupost) ili prevelika potreba za zadovoljenjem osnovnih nagona poput seksualne žudnje ili nagona za hranom i pićem. Komedija tako pokazuje aberacije manifestacija prirodne vlasti (naše instinkte i nagone), a ne bavi se razotkrivanjem mehanizma društvene vlasti koja nad nama vlada (izvan i iznad nas u liku pojedinih moćnika). Trodijelna formula komedije Northorpa Freya je: idealna slika svijeta (prikaz normalnih prirodnih nagona, na primjer, mladić i djevojka se vole) / poremećena idealna slika svijeta (zbog aberacije nekog prirodnog nagona, na primjer, starac u svojoj podivljaloj seksualnoj žudnji želi oženiti mladu djevojku) / ponovo uspostavljena slika svijeta ali sa društvenim priznanjem (mladić i djevojka se na kraju ožene, a starčeva je nakaradna žudnja razotkrivena i kažnjena).
U takvom se okruženju moglo dopustiti izrugivanje starijima (dakle autoritetu) ili čak i predstavnicima vlasti i države (razni suci, milesi gloriosusi, policajci i ostalo pomoćno osoblje komedije) jer zadržavanjem osnovnog tropartitnog principa u komedije sretan kraj poništava sve ubode i žalce. Na kraju su prirodni nagoni (koji su probleme i izazvali) postavljeni na mjesto. Društvo je potvrdilo one dobre (ljubav mladih) a kaznilo one loše (prevelika žudnja starca). Tako je ponovno uspostavljen savršen svijet u kojem živimo, a društveni principi nisu dovedeni u pitanje. Niti vlast kao takva. Česti su slučajevi da upravo vlast ili predstavnici vlasi pokušavaju uvesti red u neku lokalnu zajednicu (Goldonijeve Ribarske svađe).
Komedija ujedno uspostavlja temeljne ljudske vrijednosti, a svijet u kojem živimo prikazan je kao, ako već ne najbolji, a ono svakako vrlo podnošljiv. Moj pokušaj definicije komedije glasi: „Komedija je dramska vrsta koja prikazuje rješive sukobe društvenog ili psihološkog karaktera sa sretnim krajem i junacima nagrađenim prema zasluzi (dobri nagrađeni, a loši kažnjeni) pri čemu izaziva smijeh i pozitivne emocije poput radosti, zadovoljstva i sreće te time afirmira temeljne vrijednosti društva.“ Pa koja bi se vlast bunila protiv toga!
Hrvatsko političko dramsko pismo je zato namjerno uzimalo komediju kao niži i afirmativan žanr ali su je pretvorili u subverzivan i kritičan žar na dva načina. Prvo su pokazivali više mane, one koje se inače prikazuju u tragedijama kao što je volja za moći, poremećen nagon za vlasti koji stvara nerješive sukobe. A zatim su potpuno izbacili treći dio komedije, sretan kraj s uspostavom idealnog svijeta na kraju. Dobri su slabi i kažnjeni, zli su moćni i nagrađeni, sretan kraj je samo za zle, i svi su sukobi riješeni u korist zlih. Slika svijeta koja je uspostavljena na kraju političke groteske svojim je nakaradnim licem iscerenim u publiku pokazivala u kakvom svijetu zapravo živimo pa ne čudi da je većina tih djela završavala nekim divljim kolom (Brešanov Hamlet) ili satiričnom pjesmom. Tezom da je to odraz svijeta u kojem živimo, ta je komedija poništila žanr iz kojeg je krenula i zato su je i nazvali političkom groteskom!
Satira ili izravno o suvremenom društvu
Iako je cijela ta komediografska mimikrija zapravo željela biti satira, rijetki su bili čisti žanrovski primjeri satire najvjerojatnije zbog lakoće prepoznavanja moćnika protiv kojih je bila uperena. Ivan Kušan (Toranj, 1971) o korumpiranoj i pokvarenoj komunističkoj vlasti u nekom mjestu je jedan od rijetkih. Naravno da je izazvao politički odjek.
Da bi pokazali demokratičnost, slobodu mišljenja i sposobnost primanja kritike, vlast je 1964. dopustila Fadilu Hadžiću pokretanje Satiričkog kazališta Jazavac. Nazvan je prema glavnom liku satiričke drame Petra Kočića Jazavac pred sudom. Fadil Hadžić je bio glavni pisac tog kazališta ali je u svojim satirama išao obratnim putem od političke groteske. Dok je groteska uništavala komediju ispuštajući sretan kraj, Hadržić je uništavao satiru dodajući joj sretan kraj (Državni lopov, 1977; Punjena ptica, 1980; Gospoda i drugovi, 1983). Iako je kretao od viših slabosti, volje za moći, i pokazivao političke probleme, na kraju je uspostavio idealnu sliku svijeta. Ona politička slabost ili nepravda od koje je krenuo ispravljena je i uvijek bi pobijedili ili dobri i pošteni, ili progresivni komunisti ili napredni omladinci. Fadil Hadžić je tako zapravo pisao političke komedije. Ne čudi da je takva satira bila uvijek dobrodošla i da je vlast uredno dolazila na premijere i smijala se dok je politička groteska imala problema. Zbog političkih pritisaka Jazavac je 1994. preimenovan u današnji naziv Kerempuh (Petar Kočić nije bio najpoželjniji simbol hrvatske satire!), što samo dokazuje daje oko vlasti uvijek prisutno u kazalištu.
Mimikrija fantastike ili linija pomaknute stvarnosti
Dok je jedna linija odlazila u mimikriju povijesti, druga u niže žanrove koji svi proizlaze iz komičnog koda, postojala je i snažna linija koja je odlazila u žanrove pomaknute stvarnosti. Priču o našoj stvarnosti smještaju u neki fantastičan svijet neobičnog pomaka. U drami Gospodar sjena (1979) Dubravka Jelačića Bužimskog profesor koji sumnja da ga policija prati razvije sposobnost mimikrije, u stanju se kamelonski prilagoditi zidu i postati nevidljiv. No to ispriča studentu u kojeg misli da može imati povjerenja... Sličan je svijet Ivana Bakmaza (Vježbe u Goethe institutu, 1977; Vjerodostojni doživljaji sa psima, 1979).
S druge strane odmak od stvarnosti bio je i teatar apsurda čiji je najznačajniji predstavnik Radovan Ivšić. Njegov Kralj Gordogan (napisan 1943, ali izveden tek 1975) naslonjen je na francusku liniju Bretonovih nadrealista te Alfreda Jarryja i njegovog Kalja Ubua nego na hrvatsku političku dramu. Metaforičnost teatra apsurda svojim je hiperboličnim gomilanjem nasilja poništavala izravno prepoznavanje i povlačenje paralela sa političkim nasiljem u životu čime je otupljena i oštrica subverzije. To nije pomoglo samom Ivšiću, smatran je „dekadentnim“ piscem i otišao je živjeti u Francusku.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 27. veljače 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI