Drugi, drukčiji i drukčijasti

Kazalište Mala scena, Zagreb, u suradnji s Umjetničkim kolektivom Skroz, Zagreb: Kristina Gavran, Ne, ti ne! Ili o drukčijatosti, red. Nora Krstulović

• 
  
  Niko i Tea su brat i sestra. Veselo se igraju u parku, kad im se približi novi dječak, Ruben. On je novi u kvartu, novi u gradu. On je stranac, nepoznat, malo čudan, drugačiji. Nakon početnog odbijanja, djeca se ipak slože i otpočnu zajedničku igru. No i tu dolazi do malih nesporazuma: propituju se granice muškog i ženskog svijeta, jer Ruben, na primjer, tvrdi da žene donose nesreću na brod, čak i kad je on imaginarni. Ozbiljniji problem pred novopečeno prijateljstvo postavlja Nikovo priznanje da ima čudnu bolest, epilepsiju. Zbog nje se ponekad neobično ponaša i pritom nije svjestan onoga što se događa. Ruben je malo zatečen, ali ubrzo prihvaća tu činjenicu bez većih problema i igra se nastavlja. Sve dok se ne umiješaju odrasli. Rubenova majka ne želi da Niko dođe na rođendan jer se boji da Niko ne dobije napad. Ne zna što bi u tom trenutku učinila i zato se povlači.
  
  Nova predstava Male scene, dakle, situaciju kad različitost postaje problem tumači nam kao posljedicu straha. Ne znamo ništa (ili ne znamo dovoljno) o drukčijem, pa se bojimo i odbijamo kontakt. To nije namjerna uvreda, ali svakako vrijeđa isključenog. A za tu vrstu straha lijek je samo i jedino razumijevanje, dakle znanje. Zato će nas predstava izravno i jasno poučiti o tome kakva je  bolest epilepsija, kako izgledaju epileptični napadaji i, što je najvažnije, objasnit će nam što trebamo učiniti ako se nađemo pored osobe kojoj se takav napadaj upravo događa. Vjerodostojnost stručnosti za sve preporuke izrečene u predstavi daje činjenica da je kao suradnik na projektu potpisan neurolog dr. Hrvoje Hećimović iz Centra za epilepsiju KBC Sestre Milosrdnice.
  
  Tako postavljena mreža smisla psihološki je uvjerljiva i može biti lako razumljiva i najmlađoj publici. Osobito je zanimljiva prije svega zato što problem smješta u svijet odraslih, a to djeci daje osjećaj da se oni mogu lakše izmaknuti. I premda je ključna različitost o kojoj se govori bolest i to upravo epilepsija, na sceni vidimo i druge predrasude na djelu: novi član društva, stranac, podjela na muške i ženske igre, zabave i poslove i slično. U razgovoru se opisuju razni netipični susjedi, jedna sasvim drukčija baka... Svijet kojeg vidimo i o kojem slušamo daleko je od sterotipne uniformnosti.
  
  I sve se događa u najobičnijoj dječjoj svakodnevici u kojoj je igra najvažnija stvar na svijetu, a najveći problem je kad te ne pozovu na rođendan. I premda Niko neće otići na rođendan, sve će ipak sretno završiti: mala dječja trojka miri se i kreće u nove pustolovine. Zabrane odraslih nisu ih posvađale trajno, među ostalim i zato što predrasude odraslih nisu znak neke osobite zle namjere. Staloženo prihvaćanje postojanja predrasuda bez naglašenog osuđivanja suptilna je vrlina ove predstave koja je sva posvećena upravo rušenju predrasuda. Takav pristup, naime, omogućuje izbjegavanje podjele na dobre i zle, naše i njihove i tako inteligentno prekida lanac isključivanja, koji je zapravo ključni problem kad su predrasude u pitanju.
  
  Predstavu Ne, ti ne! Ili o drukčijatosti Mala scena je realizirala po tekstu mlade dramske spisateljice Kristine Gavran i u suradnji s Umjetničkim kolektivom Skroz – Norom Krstulović koja potpisuje režiju, dramaturginjom Majom Sviben i Vedranom Peternelom (glazba i zvuk). Kroz zajednički rad s mladim glumcima, Matejom Majerle, Markom Hergešićem i Petrom Atanasoskim, uspjeli su postići snažnu uvjerljivost dječjeg svijeta. Likovi govore kao djeca, ponašaju se kao djeca, razmišljaju kao djeca, kreću se kao djeca, doživljavaju svijet kao djeca... Uostalom, čak i naslov je dječji, jer se do njega probila dječji nepravilna riječ drukčijatost. Uz fino napisan tekst, takvom dojmu najviše pridonosi glumačka igra, otvorena, puna prave energije i naglašene tjelesnosti, s izuzetno širokim rasponom brzo promjenjivih emocija.
  
  I dok Marko Hergešić s puno glumačkog užitka uz lik Rubena (ili kroz njega) pokazuje i čitavu paletu drugih smiješnih likova, zabavljajući nas pri tom, Mateja Majerle igra živopisnu djevojčicu, nježno odanu bratu, koja u trenu postaje borbena. Petar Atanasoski kao Niko ima donekle drukčiji zadaću jer uz vedru zaigranost mora odigrati i problem koji nosi i uvredu odbijanja koju doživljava. Zato on povremeno uozbiljuje situaciju i traži od publike empatično suživljavanje. Scenografija, kostimi i sveukupno likovno oblikovanje manje pridonose predstavi, ogromni u snopove povezani štapovi čak djeluju pomalo nezgrapno i nije sasvim jasno što bi oni trebali značiti, zašto je materijalni svijet prikazan kroz njih. Ipak, ne ometaju glumačku igru.
  Dječja trojka na sceni vrlo je zabavna, pa je predstava dinamična, duhovita i nema problema s držanjem pažnje publike. No, kako zabava nije ovdje jedina namjera i jedini cilj, kao ni užitak u glumačkoj vještini, da bi ostvarila svoj potencijal, predstava mora doprijeti do publike i na druge načine, mora ih i emotivno uključiti u doživljaje likova. I to postiže na način koji preporučuje suvremena teorija. Istraživanja dječje recepcije kazališta, naime, ukazuju na činjenicu da su se djeca sklona poistovjetiti se s likovima na sceni ako su im slični. Prije svega izgledom i konkretnim ponašanjem. Upravo to je mogućnost koju publici nudi ova predstava jer prikazani dječji svijet prepoznatljivo je sličan njihovom. Ozbiljni sadržaj predstave nije samo usputni dodatak koji daje privid angažiranosti (kako to ponekad u dječjem kazalištu biva), nego je vrlo vjerojatno da će ga djeca s predstave ponijeti kući. A to je najviše što kazalište uopće može postići.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE .hr, 2. ožujka 2015.
  
  Kristina Gavran
  Ne, ti ne! Ili o drukčijatosti
  redateljica Nora Krstulović
  premijera 12. veljače 2015.
  dramaturgija Maja Sviben, glazba i zvuk Vedran Peternel, scenski pokret i oblikovanje svjetla SKROZ, scenografija i fotografija Mauricio Ferlin, kostimi Hana Letica, likovno oblikovanje Zita Nakić-Vojnović i Klasja Habjan, producentica Vitomira Lončar, pomoćnica producentice Tatjana Lisac, stručni suradnik dr. Hrvoje Hećimović
  izvode: Mateja Majerle (Tea), Petar Atanasoski (Niko), Marko Hergešić (Ruben)

Piše: