Gomila neprilagođena teksta
Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek: Johnatan Swift, Gulliverova putovanja, red. Ivan Kristijan Majić
-
Gulliverova putovanja publiku vode na magičnu avanturu kroz prostore Liliputa (naseljen stanovnicima visine petnaestak centimetara), Brobdingnaga (zemlju divova), Lapute (leteći otok nastanjen velikim misliocima), a referiraju se i na Houyhnhnmske zemlje (naseljene razumnim bićima koja liče na konje i iskvarenim Yahooima koji nalikuju ljudima). Na svojim putovanjima Gulliver upada u brojne prilike i neprilike, komične i ozbiljne situacije, a sve je protkano pustolovnim duhom, zanimljivim likovima, napetim i dramatičnim situacijama te kritikom društva primjenjivom i dan danas.Redatelj Ivan Kristijan Majić i autorica dramatizacije i dramaturginja Marijana Fumić zagrizli su poveliki zalogaj ravan Gulliverovim putovanjima upustivši se u avanturu postavljanja Swiftova djela. Za potrebe izvedbe reducirali su i prilagodili roman od šestotinjak stranica i transponirali ga u pedesetak minuta predstave namijenjene poblici starijoj od osam godina. U svojoj verziji uzeli su sve četiri Swiftove priče (Put u Lilliput, Put u Brobdingnag, Put u Laputu, Balnibarbi, Luggnagg, Glubbdubdrib i Japan te Put u Houjhnhnmsku zemlju) te ih kombinirali kroz sjećanja u Gulliverovim snovima koji se odvijaju u njegovoj kući nakon povratka s putovanja. Pritom su znatan prinos dali i oatali članovi autorskog tima – skladatelj Ivica Murat, oblikovatelj svjetla Igor Elek te Ria Trdin koja je oblikovala scenografiju, lutke i kostime. Murat je po običaju stvorio nenametljivu, a funkcionalnu glazbenu podlogu, koja je u kombinaciji s efektnom i promišljenom svjetlosnom podlogom Igora Eleka ocrtavala sve nijanse atmosfere.
Najveći posao obavila je Ria Trdin, koja je u svojoj prvoj suradnji s osječkim Dječjim kazalištem, osmislila stiliziranu, praktičnu i dramaturški funkcionalnu scenografiju (veliko jedro s lijeve strane, potporne mreže s desne strane scene i pozadinsko platno za projekcije), koja osim stvaranja iluzije Gulliverovih putovanja omogućuje i laku i brzu izmjenu scena (glumci u izmjenama animiraju jedro uz zvuk vjetra simbolizirajući putovanje i odvlačeći pažnju od tehničkih radnji u izmjeni). Izvrsna su pritome rješenja svake pojedine scene različitih svjetova pa je Trdin za Liliput stvorila dvorac u liliputanskim mjerilima nastanjen stolnim lutkama visokima tek petnaestak centimetara (domišljato je rješenje kad Gulliver promatra male Liliputance kroz povećalo, a publika pritom, kroz projekciju slike povećala na platnu, otkriva minucioznost s kojom je autorica pristupila izradi majušnih lutaka.
Na jednak način funkcioniraju i događanja u Brobdingnagu – iza jedra u lutkarskoj se tehnici pojavljuje predimenzionirana ruka divova, na mjestu gdje smo gledali male liliputance kroz povećalo sada se pojavljuje veliko oko diva kako bi se naglasila promjenu omjera, a svakodnevne situacije poput objedovanja završavaju komično jer je komad kolača velik gotovo kao i Gulliver. U sličnoj maniri riješen je i dio priče na otoku gdje mislioci stoje razmišljajući poput statua na pijedestalima, a jednako važni i minuciozno kreirani su i kostimi, vjerna replika onih u Engleskoj u 17. stoljeću.
Vrsnost vizualne komponente, pojedinih režijskih rješenja i glazbeno-svjetlosne podloge, suprotstavljena je nažalost neuspjeloj dramatizaciji i dramaturškoj prilagodbi. Cijelu predstavu obilježava teško probavljiva i suvišna količina teksta koja evidentno nije dramski prilagođena što rezultira u usporavanju radnje, predugačkim replikama, a na kraju i statičnošću glumaca. U takvim uvjetima glumci su se teško snalazili. Ivica Lučić u ulozi Gullivera, Aleksanda Colnarić u ulozi njegove supruge Mary, Areta Ćurković, Lidija Kraljić Zavišić, Đorđe Dukić, Edi Ćelić i Snježana Ivković (svi u nekoliko uloga) jednostavno ne funkcioniraju zajedno, nema one osnovne glumačke suigre, nego se koncentriraju na silu teksta koju treba izgovoriti pa svako njihovo dijaloško suprotstavljanje izgleda kao monolog izgovoren u prazno. Osim toga, pojedini svjetovi imali su i svoje jezične zakonitosti koje su glumci morali ispoštovati pa na primjer u Liliputu govore stiliziranim glasovima, a onda još moraju i sve glasove -c, -z, -s izgovarati kao -č, -ž, -š, a ne treba zaboraviti i animaciju lutki te pojedinih komada scenografije. U kombinaciji s gomilom neprilagođena teksta to jednostavno nije funkcioniralo.
Gulliverova putovanja Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića napravila su još jedan iskorak prema promjenama u repertoaru pokušavajući ponuditi osnovnoškolskoj publici zanimljivo i svevremeno satirično djelo koje je ujedno i osnovnoškolski lektirni naslov. Međutim, unatoč izvrsnoj vizualnosti, glazbeno-scenskoj podlozi, velikoj želji i trudu ansambla, neuspjeh dramatizacije i dramaturške prilagodbe učinio je svoje. U ovom obliku, predstava zasigurno neće postati motivacija školarcima za čitanje knjige, kako je to dramaturginja sugerirala u programskoj knjižici, nego upravo suprotno.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 7. ožujka 2015.
Piše:

Biskupović