Šezdesete i sedamdesete godine karakterizira osjećaj pisaca da su važni i da mogu promijeniti svijet. Kako je rekao Miro Međimurec: „U pedesetima i šezdesetima prošloga stoljeća, kao studenti, vjerovali smo da kazalište može mijenjati svijet. U mojim studentskim predstavama Ars longa vita brrevis i Vietrock ja sam vjerovao da se to može postići kazalištem.“ (Vijenac, 20. ožujka 2014.) Upravo zato dominira političko pismo mimikrirano u druge žanrove (od komedije preko fantastike do povijesne drame) naročito u tzv. niže žanrove kao politička groteska.
Hrvatsko dramsko pismo tog vremena potpuno je podređeno osnovnoj ideji političkog diskursa. I forma i sadržaj djela koriste se da bi se stvarnost u kojoj živimo razotkrila kao pogubna za slobodnog individualca. Onaj koji se nije mogao uklopiti zbog suviška pameti, intelektualac, najčešće je stradao u tim dramama. Zanimljivo je da je jačina političke ideje protjerala svu emociju iz drame, što se događalo i drugim političkim dramama. Tako je Bertold Brecht, najznačajniji glasnogovornik žanra političke drame u 20 stoljeću, svjesno izbacio emociju, uživljavanje i katarzu iz svojih drama tvrdeći da one samo sprečavaju publiku da misli, shvati i djeluje.
No, specifičnost ove hrvatske inačice političke drame je da nedostatak emocije nije značio stvaranje nekomunikativnih pamfleta u ime ideje (što se često znalo događati političkoj drami pa i samome Brechtu). Hrvatsko političko dramsko pismo ta je dva desetljeća smatralo da će samo ako dopre do publike moći svojom kritikom promijeniti političko okruženje. Komunikacija s publikom se postizala ponajčešće komikom do te mjere da je većina predstava iz kategorije političke groteske imala status kazališnih uspješnica vrhunske pučke zabave, komičke i glumačke izvedbe. Naročito ciklus političke groteske koji su izvodili Histrioni (Šešelj Krnejval, tekstovi Škrabe/Mujićić/Senkera, Brešana, Kušana...)
Unatoč svim tim bjegovima i mimikrijama, i publika i vlast su vrlo brzo shvatili o čemu se tu radi. U pozadini većine dramskih subverzija bila je ne samo kritika komunističkog sistema nego i uzlet hrvatskog proljeća i ideje samostalne hrvatske države. Naime, taj intelektuialac je obično bio Hrvat, a oni koji su ga uništavali često su bili i neke druge nacionalne pripadnosti. Tako je u Domagojadi Škrabea, Mujičića i Senkera glavni junak Domagoj bio očit predstavnik Hrvatske jer je trpio različite vladare nad sobom i svojom zemljom od davnih dana a ni u sadašnjosti mu nije bilo puno bolje. Ne čudi da je oko vlasti uskoro krenulo s presijom. Pisale su se negativne kritike u udarnim vijestima koje su napadale politički stav djela. Pisci, redatelji i ravnatelji su pozivani na informativne razgovore, drugarski upozoravani. Predstave su skidane s repertoara. No, upravo zahvaljujući nekim političarima koji su te predstave ili umjetnike uzeli u zaštitu nije bilo „većih“ posljedica od ograničenog područja djelovanja. Naime neki umjetnici, kao spomenuti Miro Međimorec, godinama nisu mogli režirati u velikim kazalištima, nego samo na rubu. Politika je shvatila da kazalište može biti subverzivno u svemu, pa i onome što naoko izgleda potpuno benigno.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 16. siječnja 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI