O pjesniku i o gradu

Gradsko kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Milan Milišić, Kad je Bog stvarao Dubrovnik, red. Matko Sršen

• 
  
  Kazalište Marina Držića zaključilo je sezonu premijerom predstave Kad je Bog stvarao Dubrovnik Milana Milišića u režiji Matka Sršena koji je, podsjetimo, preradom Shakespeareove komedije i inglezarijom Na Sveta tri kralja (režija Ivica Kunčević) otvorio slijed od tri izvedbe nazvan Na dubrovačku. U međuvremenu je premijerno odigrana frančezarija Luka Paljetka Šmigalove furbarije, preradba i na dubrovačku složena Molièreove komedija Scapinove spletke. Iako je završni peti premijerni naslov sezone dubrovačke profesionalne kazališne kuće bio najavljivan kao Igre-Show skupine autora s redateljskim potpisom Matka Sršena, na kraju je kao zazivani autor ostao Milan Milišić, važna umjetnička osobnost dubrovačke kulture, svestrani pisac koji je tragično poginuo na pragu svoje kuće u bombardiranju Dubrovnika 5. listopada 1991. godine. Bio je dramatičar, putopisac, prevoditelj, ali prije i poslije svega pjesnik.
  
  U Milišićevoj biografiji stoji da je bio i dramaturg Kazališta Marina Držića u kojem je dobio otkaz zbog autorskog kataloga predstave Klaustrofobična komedija Dušana Kovačevića 1987, bio je osuđen i zbog teksta Život za slobodu u listu omladine Dubrovnika Laus 1982. godine u kojem je objavio 1979. i prvu verziju svoje poeme Kada je Bog stvarao Dubrovnik. Za sobom je ostavio obimnu rukopisnu ostavštinu koja je, zahvaljujući njegovoj udovici slikarici Jeleni Trpković, proteklih godina sabrana u nekoliko zbirki pjesama i jedan roman (Oficirova kći) ugledala svijetlo knjižara. Među postuhmno mu objavljenim zbirkama pjesama je i Mrtvo zvono (Feral Tribune, Split 1997) sa završnom verzijom poeme Kad je Bog stvarao Dubrovnik koja je Sršenu bila povodom za dramatizaciju i redateljski koncept dubrovačke predstave.
  
  Amblematska Milišićeva poema, prema Sršenovim riječima, bila mu je trajan izvor nadahnuća kao remek-djelo jednog od blistavih vrhunaca višestoljetne dubrovačke poezije. „Prizori što sam ih razvijao oko Milanove poeme htjeli bi slijediti izvanjsku dinamiku i kritičku misao njegova lirskog sprezanja života ovoga Grada s jedne, i onu nježnu, unutarnju skladnost njegova pjevanja s druge strane.“ – zapisuje u katalogu predstave Sršen opetovano zazivajući veću prisutnost Milišićeva djela u našoj suvremenoj kulturnoj svakodnevnici. „Legaju li djeca na skuli verse Milana Milišića? Ne legaju. Čelebraju li u Dubrovnku njegove anuale? Ne čelebraju. Isavaju li se glumci na palak i rečitavaju li njegove komedijole? Ne rećitavaju. Dunkve je zaboravljen... i finis!“ – pitanja su i odgovori koje Sršen i ne samo retorički upisuje u Prologu svoje dramatizacije. Ostvarena je tako predstava u koju dramaturški raspoređuje likove koji, svaki na svoj način, predstavljaju izdvojene osobnosti Grada pa se tako u purgatoriju, čistilištu koje Sršenu služi kao susretište i sabiralište i čekalište nebesko, nalazi galerija znanih i neznanih protagonista tajenih sudbina, odživljenih biografija prepoznatljiva mentaliteta i nerealiziranih usudnih kronologija.
  
  Zaustavljenih u fragmentima njihovih ispovijedi i svjedočenja od Držića i Gundulića, Svetog Vlaha i Svetog Petra do lokalnih oriđinala, nerealiziranih pjesnika, trubadura i jednog krčmara (zvanog Bubo Bog) koji u betuli traje i nazdravlja s mušterijama dijeleći vrijeme im ostavljeno. A ispod njih, ispod nebeske opne, sluti se Dubrovnik. Grad kojem su bili stanovnici i koji živi nekim drugim ritmovima i po nekim drugim pravilima. Ili bi oni željeli da je tako. U svojim zabludama i neizlječivim nostalgijama. Htijući otvoriti i neke aktualne dubrovačke teme i kritički ih uklopiti u priču kojoj je ishod Milišić, njegov usud, pjesnički trag pa i proročki prizivi, Sršen usložnjava mrežu likova koji se povremeno iscrpljuju u vlastitim snalaženjima i rastrgnutim nitima alibija koji ih drže na okupu. Iako naslovljuje predstavu pjesnikovom poemom, isuviše je malo Milišićeve poezije ili drugih njegovih stihova, pa možda i zapisa. Napokon, od šest dijelova poeme, nedovoljno ih je, i doslovno, izgovoreno na sceni, a možda se moglo posegnuti i za drugim zanimljivim i jednako inspirativnim Milišićevim pisanjima o Dubrovniku, posebice možda u knjizi Dubrovačka zrcala. Dogodila se tako predstava posvećena pjesniku kojeg je bilo nedovoljno u devedesetominutnoj izvedbi raspršene dramaturgije, povremenih nepotrebnih doslovnosti i upitnih glazbenih fragmenata kojima se htjela podcrtati nostalgična pa i elegična nit na kojoj je Sršen ustrajavao.
  
  Scenografija Marina Gozzea sivih sfumatnih tonova u funkciji je redateljskog čitanja, podatna i za hrabrije iskorake i scenska rješenja. Kostimografkinja Danica Dedijer također prati Sršenove zamisli uredno baš kao i skladateljica Paola Dražić Zekić, uz uglazbljenih nekoliko Milišićevih stihova iz poeme te ambijentalne tonove i glazbene akcente, niže izbor znanih pjesama o Dubrovniku prilagođenih povremeno prisutnom Slijepom trubaduru. Jednako tako, svojim su se dosluhnim prinosima umjetničkom Sršenovom timu pridružili i koreografkinja Zrinka Japunčić i dizajner svjetla Aleksandar Mondecar. U raspršenoj Sršenovoj galeriji likova svojim su se, koliko im je bilo dozvoljeno i koliko im je dramaturški okvir predstave omogućavao, glumačkim minijaturama nametnuli: Maro Martinović (Oste, zvan Bubo Bog, krčmar), Glorija Šoletić (Mare Luda, poetesa i oriđino), Izmira Brautović (Fjola, bivša La donna perfetta, isto oriđino), Frane Perišin (Dum Marin), Hrvoje Sebastijan (Dživo, od moralne policije / Slovinac), Branimir Vidić (Dječarac / Sveti Petar / Sveti Vlaho), Marjan Nejašmić (Milan) uz sudjelovanje ostalog dijela okupljenog glumačkog ansambla: Davor Erceg (Šiško, slijepi trubadur), Nika Burđelez (Plako, Držićev), Nina Hladilo (Beata, isto u Purgatoriju) te Joško Gverović, Mihaela Domaćin i Stjepan Martinović.
  
  Predstavom Kad je Bog stvarao Dubrovnik htjelo se nastaviti niz dubrovačkih premijernih naslova redatelja i autora kojima je Dubrovnik bio ishodišnim inspirativnim teatarskim tragom i koji ih još uvijek priziva i nakon toliko godišta. Završni akord sezone posvećen Milnu Milišiću, pjesniku koji je svoj empatijski odnos s Dubrovnikom nadahnuto rasprostro po svojim knjigama i brojnim rukopisima, može se iščitati i kao pokušaj vraćanja duga umjetniku koji zasigurno zaslužuje i slušanje i čitanje i gledanje. I nova objavljivanja. Ovisno za kojim dijelom njegove ostavštine posegnu urednici, pisci, dramaturzi ili redatelji. A prostora i povoda ima u izobilju. Gotovo oporučno zazivajući svoj usud ali i prizivajući one koji će ga prepoznati „onda jednom poslije“, Milišić zapisuje u svojoj beznaslovnoj pjesmi: „Otvorit ću vam zazidana vrata / Ali vi molim vas ostanite s ove strane / Iza je tiho, čisto; skale su tek oprane / Netko spava, i ne bi valjalo da ga se smeta“ iz ciklusa Hranjenje kamenja zbirke Mrtvo zvono u kojoj je, ponovimo, objavljena njegova poema Kako je Bog stvarao Dubrovnik.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 15. lipnja 2015.
  
  Milan Milišić
  Kad je Bog stvarao Dubrovnik
  redatelj Matko Sršen
  premijera 5. lipnja 2015.
  scenograf Marin Gozze, kostimografkinja Danica Dedijer, skladateljica Paola Dražić Zekić, koreografkinja Zrinka Japundžić, dizajner svjetla Aleksandar Mondecar
  izvode:
  Maro Martinović (Oste, zvan Bubo Bog, krčmar), Glorija Šoletić (Mare Luda, poetesa i oriđino), Izmira Brautović (Fjola, bivša La donna perfetta, isto oriđino), Frane Perišin (Dum Marin), Hrvoje Sebastijan (Dživo, od moralne policije / Slovinac), Branimir Vidić (Dječarac / Sveti Petar / Sveti Vlaho), Marjan Nejašmić (Milan), Davor Erceg (Šiško, slijepi trubadur), Nika Burđelez (Plako, Držićev), Nina Hladilo (Beata, isto u Purgatoriju), Joško Gverović, Mihaela Domaćin, Stjepan Martinović

Piše: