Grotesknost onih drugih

39. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5. – 20. lipnja 2015.: Pozorište Atelje 212, Beograd, Srbija, Peter Quilter, Slavna Florence (Slavna Florens), red. Đurđa Tešić

• 
  
  Iako izvan engleskog jezičnog područja malo tko zna za Florence Foster Jenkins (1868-1944), ta je po mišljenju mnogih najgora pjevačica svih vremena kultna figura u Sjedinjenim Državama, a djelomice i u Velikoj Britaniji. Spretni tvorac uspješnica Peter Quilter o njoj je 2005. napisao Slavnu Florence (Glorious!) namijenjenu popularnoj britanskoj kazališnoj komičarki Maureen Lipman. Ta je komedija, nominirana za uglednu nagradu Laurence Olivier, postigla s njom u naslovnoj ulozi veliki uspjeh na londonskom West Endu, a potom je igrana u raznim teatrima širom svijeta i privukla je preko milijun gledatelja. Time je postala daleko najuspješnija od nemalog broja komada o Florence Foster Jenkins (zanimljivo je da je jedan od njih – Souvenir Stephena Temperleya imao premijeru na Broadwayu svega tjedan dana nakon Quilterove britanske praizvedbe). Slavna Florence je nerijetko izvođena u prilično bogatoj produkciji, jer je većina radnje vezana za njezin povijesni nastup u slavnom njujorškom Carnegie Hallu 1944., ali Quilter je sačinio i skromniju verziju za izvođenje s troje glumaca umjesto šest, izostavivši Florenceinog ljubavnika St. Claira i namijenivši istoj glumici sve tri ženske epizodne uloge. Ta je verzija (u prijevodu redateljice Đurđe Tešić i Teodore Marković) izvedena u Ateljeu 212.
  
  Scenografijom Zorane Petrov dominiraju crveni zastori uz glasovir, nešto malo namještaja i mnogo cvijeća (po želji Florence), a tek poneki detalj pokazuje radi li se o baru u kojem svira Cosme McMoon kada dobiva ponudu da na klaviru prati Florence, hotelskoj sobi u kojoj ona najčešće obitava ili o Carnegie Hallu u kojem pjevačica na poziv direktora 1944. u svojim sedamdesetim godinama doživljava vrhunac karijere. Kostimi Gorice Popović nadahnuti su modom iz vremena radnje, no i scenski okvir i režija Đurđe Tešić oblikovani su tako da u komadu kojem su glavne vrijednosti komične situacije i duhoviti dijalozi ne odvlače pozornost od glumaca koji uspješnim interpretacijama nose izvedbu. Najteži zadatak, ali i priliku za izazivanje salvi smijeha vrlo je dobro iskoristila Gorica Popović kao Florence, izvodeći nevjerojatne, ali vrlo precizno osmišljene kreštave varijacije koje su svaki put na drugačiji način razbijale melodiju i ritam i najpoznatijih pjesama, da bi u komunikaciji s drugim likovima uvjerljivo prikazala Florence kao vrlo ugodnu i društvenu osobu kojoj je jedina slaba točka bilo to da nije mogla pojmiti potpunu promašenost svog pjevanja i nedostatak sluha.
  
  Vrijedni partneri Gorice Popović bili su i dvoje mladih interpreta. Ivan Mihailović je Florencein pratitelj na glasoviru Cosmé McMoon koji ujedno i vodi scensku istinitu priču o njezinu životu u kojem je središnji događaj nastup u Carnegie Hallu. On Cosméa igra kao blago feminiziranog dobrog znalca glazbe koji je užasnut već prvim tonovima Florenceinog pjevanja, ali ipak prihvaća njezinu ponudu, jer je slaba financijskog stanja. Za razliku od u nas i okolini uobičajena karikiranja homoseksualnog ponašanja kao najjednostavnijeg (ali i najnemaštovitijeg) komičarskog postupka Mihailović svoju ulogu gradi na vrlo nijansiranom postupnom mijenjanju odnosa prema Florence od prvotnog zgražanja i borbe sa samim sobom da ne prsne u smijeh do iskrenog prijateljstva zbog njene dobrote i humanosti, pri čemu diskretni humor nastaje iz njihovih nesporazuma. Mnogo naglašenija je komičnost triju likova koje tumači Tamara Dragičević, pokazujući veliki raspon svog glumačkog, a napose komičarskog umijeća. Kao Florenceina služavka Maria svojom brbljavošću na španjolskom kojeg jedino govori, ali kojeg nitko ne razumije, kreira niz grotesknih situacija. Kao Dorothy, družbenica pjevačke dive, svojim zanemarivanjem nekvalitetnosti njenog pjevanja uz smijeh uspijeva izazvati i poneku emociju, dok kao rigidna ljubiteljica glazbe – gospođa Verindah-Gedge koja želi spriječiti Florenceine nastupe, svojim antipatičnim nastupom omogućuje veće vrednovanje ljudskosti koje je u glavni lik unijela Gorica Popović.
  
  Pruživši mogućnost vrsnim interpretima da se u potpunosti iskažu i uklopivši različite karaktere u jedinstvenu cjelinu redateljica Đurđa Tešić realizirala je zabavnu glumačku predstavu koja nailazi na simpatije gledatelja, no teško je u njoj vidjeti najavljivanu toplu ljudsku priču o upornosti u stvaranju vlastitog izmaštanog svijeta. Mislim da gledatelji ove predstave ne mogu ići dalje od onih nekoliko tisuća koji su uspjeli dobiti ulaznice (jer još ih je oko dvije tisuće ostalo pred vratima) za nastup Florence Foster Jenkins 1944. u Carnegie Hallu. Jer oni su se kao i neki poznati glazbenici došli tamo naslađivati kiksevima najgore pjevačice na svijetu, što im je uz smijeh pružalo i nasladu izrugivanja nesposobnijeg od sebe, a time i potvrđivanja vlastite veličine. Doduše „prva dama sumnjivih nota“, kako su je nazivali, na svoju je sreću negativne reakcije i ponižavanja doživljavala kao nepravdu proizašlu iz ljubomore, ali to nimalo ne ispričava one koji su uživali u egzemplarnosti njezinih pogrešaka. Pritom nisam siguran da je ova izvedba Slavne Florence izašla iz tog etički dvojbena prostora.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. lipnja 2015.
  
  Pozorište Atelje 212, Beograd, Srbija
  Peter Quilter
  Slavna Florence (Slavna Florens)
  redateljica Đurđa Tešić
  premijera 3. travnja 2014.
  prijevod Đurđa Tešić, Teodora Marković, scenografkinja Zorana Petrov, kostimografkinja Gorica Popović, korepetitor Miša Cvijanović, izbor glazbe Autorski tim predstave, organizator Nevena Vučković, inspicijent Milenko Adamov, šaptačica Јеlena Tvrtković
  izvode: Gorica Popović (Florence Foster Jenkins), Ivan Mihailović (Cosmé McMoon), Tamara Dragičević (Dorothy, Maria, Gospođa Verindah-Gedge)

Piše: