Gorki humor
Ljetne noći Teatra Exit, Zagreb, 18. lipnja – 2. kolovoza 2015: Pozorište Atelje 212, Beograd, Srbija, Aleksandar Radivojević, Strujosek, red. Aleksandar Švabić
-
Na Ljetnim noćima Teatra Exit gostovalo je kultno srpsko Pozorište Atelje 212 s crnohumornom komedijom Strujosek u režiji Aleksandra Švabića. Riječ je o beogradskom kazalištu čija se tradicija postavljanja komada na razmeđu modernističke i popularno-satiričke tradicije proteže kroz više od pola stoljeća, a na Exitovu je pozornicu ovom prilikom dovelo žestoki komentar svakodnevnice za čije sitne perverzije čovjek lako razvije slijepu točku uslijed neprestane neposredne izloženosti.
Strujosek je tekst kontroverznog srpskog autora mlađe generacije Aleksandra Radivojevića, poznatog ponajviše po scenariju za Srpski film (2010), izrazito krvavu filmsku kritiku srpskog (i ne samo srpskog) suvremenog društva za koju mnogi tvrde da graniči sa snuff žanrom, no ovdje je riječ o znatno pitomijem uratku, iako mu ne nedostaje višestruke kritičke oštrice i mračne perspektive. Takoreći naslovni junak djelatnik je elektroprivrede zadužen za sječu dovoda struje neplatišama, koji u svome poslu upravo sumanuto uživa. U trenutku kada nazovielektričar kuca na vrata obitelji kojoj treba presjeći električne žice, publika se već osvjedočila da je riječ o grotesknoj kombinaciji ljudi posve izvitoperene psihe. Dvojica nemoralnih poslovnjaka (Branislav Trifunović i Marko Gvero) preprodaju izgladnjele beskućnike Nijemcima nakon što ih utove prenamijenjenim hranilicama za stoku. U kolicima se scenom vozika nekadašnje vojno lice (Miodrag Krstović), koji je nakon moždanog udara umislio da je vlastita mrtva žena te provodi dane s turbanom u ženinu solariju. Mlada trudna žena (Milica Gojković) jednog od poslovnjaka umjetnica je koja izobličena tijela sirotinje iz podruma fotografira za izložbu koju će imati u Berlinu te neprestano bulji u tablet, kreirajući facebook profil svoga nerođenog djeteta.
Strujosek (Gordan Kičić) je pak mladi muškarac nejasne prošlosti opsjednut idejom da zlo ovoga svijeta proizlazi iz zloupotrebe električne energije, što se saznaje iz njegove plačne tirade pred fotografijom Nikole Tesle. Unatoč inherentnoj dramaturškoj ironiji s kojom je oblikovan njegov ekskurs nešto je šarmantno i točno u njegovim zapažanjima o pretjeranoj ovisnosti ljudi o električnoj energiji te je gotovo zavodljiv njegov vapaj da je istina u mraku, dok lažna svjetlost sve pretvara u laž (čak će i mlada umjetnica sanjivo priznati: „Opet ne razumem šta govoriš, ali sviđa mi se!“).
Vizualno je predstava lijepo zaokružena, jednostavna scenografija Valentine Poprzan koja nježno i funkcionalno segmentira pozornicu da su svi likovi uvijek prisutni, ali se istovremeno prizori pregledno izmjenjuju, u suigri je s ilustrativnom i atraktivnom kostimografijom Marije Marković. Važnu ulogu igra, dakako, svjetlo koje je oblikovao Duško Kovačević, a dojam zaokružuje filmična glazba Ivana Antića.
Gorki humor savršeno pristaje predstavi u kojoj se rastvara hipertrofirana, ali u mnogočemu ispravna verzija suvremene civilizacije opsjednute profitom, masturbacijske i hladne umjetnosti opsjednute nakaznim, simulacije života na društvenim mrežama te utapanja ljudi u dugovima za kriznih vremena... Likovi su plošni, a gluma odgovarajuće stilizirana, dio komike proizlazi iz fizičkog aspekta izvedbe (osobito u Gordana Kičića), no inscenacija kao da nije posve ritmički ujednačena te na trenutke intenzitet izvedbe osjetno slabi, unatoč uglavnom odličnim glumcima. Dramaturški bi se komad mogao još malo ispolirati, ispovjedni segmenti svakog od likova te moralne rasprave s poludjelim električarem nepotrebno su objasnidbene, dok se razvoju i dodatnom detaljiziranju pojedinih prizora moglo dati više prostora.
Iako ne sadrži u postupcima pa ni obuhvaćenim temama ništa osobito inovativno, predstava u svom sklopu aktualnih motiva te sadržajnoj i estetskoj evokaciji filma ipak djeluje svježe i dovoljno originalno. Njezin odabir za Exitove ljetne noći bio je posve na mjestu jer se predstava uklapa u poetiku i estetiku kazališta koji ju je ugostio, jedino se žaljenje može izraziti zbog meteoroloških prilika koje nisu dopustile da noć gostovanja bude zaista – ljetna.
© Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 23. lipnja 2015.
Pozorište Atelje 212, Beograd, Srbija
Aleksandar Radivojević
Strujosek
redatelj Aleksandar Švabić
premijera 16. ožujka 2015.
dramaturginja Gordana Goncić, scenografkinja Valentina Poprzan, kostimografkinja Maria Marković, autor glazbe Ivan Antić, inspicijent i šaptač Milenko Adamov / Jovana Pavić, organizator Jelena Tvrtković, dizajn svjetla Duško Kovačević, dizajn tona Davor Duboka, video Miloš Stanojević
izvode: Gordan Kičić (Strujosek), Branislav Trifunović (Vojvoda), Marko Gvero (Serdar), Miodrag Krstović (Gospođa Gaca, Vojvodin otac), Milica Gojković (Staja), Bojan Žirović i Jelena Petrović (glasovi spikera)
Piše:

Fazekaš