Druga štetna posljedica stava da je Krleža „najveći i jedini“ pisac na svijetu je da krležoduli smatraju kako Krleža ne dobiva dovoljno časti. To samo po sebi ne bi bilo problem kad krležoduli ne bi u medijskom i kulturnom prostoru Hrvatske nametali tezu da je Krležu Hrvatska država nakon uspostave 1991. gotovo zabranila, a u svakom slučaju zanijekala i prešutjela.
Uspostavljanje teze da je Krleža zabranjen u Hrvatskoj započelo je krajem devedesetih. Primjerice, Meri Štajduhar je 1997. zavapila u tekstu Nova hrvatska šutnja o Krleži te prozvala Žarka Paića i Zdravka Zimu za njihove stavove o Krleži, prozvala sve institucije zbog „šutnje“ oko petnaeste godišnjice smrti (!), pa nabrojala sve grijehe nove vlasti od neizdavanja sabranih djela do neotvaranja Krležinog Gvozda kao muzeja. Stav se artikulirao skupom posvećenim Krleži u prosincu 1999. u organizaciji Gradskog odbora SDP-a u Kazalištu Kerempuh. Tamo se toliko govorilo (Velimir Visković, Predrag Matvejević i Božo Rudež) da je taj pisac zanemaren, ne igran i gotovo zabranjen („U posljednjih deset godina traje najžešća antikrležijanska hajka.“ – reći će Božo Rudež) da je Novi list svoj članak izvješća precizno naslovio Antikrležijansko desetljeće.
Teza da se Krleža dovoljno „ne objavljuje, ne igra i ne proučava“ ostala je živjeti u medijskom prostoru do dana današnjeg. Problem te teze je da se njome nameće izravna krivnja hrvatskoj vlasti, a time i cijelom hrvatskom narodu odnosno kulturi koja bi trebala biti predvodnica naprednih snaga u jednom društvu! Cijelo ovo istraživanje nastalo je na poticaj krležodula koji su u medijima (novine, televizija) ozbiljno tvrdili, te novinara koji su to prenosili, da se Miroslav Krleža u hrvatskom kazalištu uopće ne igra. Kao osobu koja prati kazališnu umjetnost, osobno me pogodi svaka izjava o ne-igranju Krleže, jer sam ga se doista nagledala na scenama.
U godini kad je to izjavio Predrag Matvejević (Jutarnji list, 7. srpnja 2011.) ja sam gledala dvije Lede (osječku i Gavellinu), Gospodu Glembajeve u HNK u Zagreb i Salomu na Eurokazu, dok sam virovitičku Golgotu eskivirala! Očito je bilo da izjave o ne-igranju Krleže nisu istinite. Ali najviše me potaknulo što je ta teza ušla je i u svijest ljudi izvan naše kulturnjačke struke. Tako mi je 10. siječnja 2014. u neformalnom razgovoru u pauzi mog predavanja o periodizaciji drame i kazališta održanog na stručnom skupu za profesore hrvatskog jezika, kolegica iz Bjelovara izjavila da „se Krleža uopće dovoljno ne igra u kazalištu“! Kad sam joj nabrojala deset predstava koje sam nedavno vidjela i koje još uvijek igraju na repertoaru, rekla je: „Ali ne igraju dovoljno njegove rane tekstove!“ Nakon toga sam zaključila da je krajnje vrijeme da se napravi istraživanje o tome koliko se zapravo igrao Krleža od 1991. jer će nam inače ta lažna teza ostati kao istina za buduće naraštaje…
Rezultati istraživanja koliko se Krleža doista igrao od 1991. do kraja 2013. na hrvatskim scenama i koliko je prisutan na reprezentativnim teatrološkim manifestacijama iznenadili su i mene samu!
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2015.
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI