Je li vrijeme za Legendu?

4. festival Miroslav Krleža, Zagreb 2. – 7. srpnja 2015.: Miroslav Krleža, Legenda, scensko čitanje Georgij Paro

• 
  
  Legenda je 1914. bila prvi objavljeni tekst tada tek dvadesetjednogodišnjeg Miroslava Krleže kojim se odmah pokazao kao novo i vrlo zanimljivo ime hrvatske književnosti kako svojim samosvojnim odnosom prema pitanjima o postojanju Boga, smislu života, ljubavi, vjere i nade tako i kompliciranim scenskim zahtjevima bliskima ekspresionizmu. O tom se tekstu nerijetko raspravljalo, pa je to činio i sam Krleža koji 1933. objavio i bitno različitu verziju komada. No, i ona je bila scenski vrlo zahtjevna, pa je vjerojatno i to bio razlog da je Legenda praizvedena tek 1978. u režiji Slobodana Unkovskog u Narodnom pozorištu u Zenici, dok joj je u Hrvatskoj prva izvedba uopće bila na ovogodišnjem Festivalu Miroslava Krleže.
  
  Ipak, pitanje iz naslova ne odnosi se prvenstveno na to je li u današnjem teatru konačno moguće pronaći scenska rješenja za uprizorenje Legende koja bi teatarski oživjela i barem probranoj publici učinila zanimljivim i dojmljivim komad u kojem glavni likovi prvenstveno predstavljaju utjelovljenje ideja, a dramska napetost proizlazi iz sukoba tih ideja. Na otvaranju Festivala sve je to zasjenila činjenica da je ono kasnilo četrdeset minuta, jer je toliko bez objašnjenja kasnio onaj koji je festival trebao svečano otvoriti. Zato je gradonačelniku iznervirana publika počela upućivati prijekore, a on je umjesto isprike rekao da je dokaz demokracije to što se smije i protiv njega nešto reći, što je dovelo do daljnje polemike je li to pitanje demokracije ili pristojnosti. Kada je nakon kraćeg vremena taj incident okončan i publika pokušala svoju pozornost s tog efemernog suprotstavljanja prenijeti na sukob ideja u Krležinom tekstu, začuo se i cijelo vrijeme izvedbe dosta glasno čuo zvuk nekog filma, pri čemu je većina gledatelja proklinjala neuviđavnog susjeda koji je u vrućoj ljetnoj noći otvorio prozore i maksimalno pojačao ton na svom televizoru. Međutim, vjerojatnije je da je ton dolazio iz obližnjeg Ljetnog kina Tuškanac, što je samo pojačalo pitanje o tome živimo li danas u sredini u kojoj se umjesto trućanja o medijskim instant-legendama može promišljati smisao prave legende i značenja ostalih važnih tema o kojima je prije stotinjak godina vrlo ozbiljno razmišljao mladi Krtleža.
  
  Sve te nesretne okolnosti koje su pratile prvu hrvatsku izvedbu Legende nedvojbeno su negativno djelovale na doživljaj izvedbe koju je režirao velikan hrvatskog glumišta Georgij Paro koji je neke od svojih najznačajnijih predstave ostvario režijama Krležinih tekstova. On je i ovdje krenuo vrlo originalnim putem opredijelivši se za nešto što je nazvao scenskim čitanjem Legende. Čitanja komada u posljednje je vrijeme u nas bilo dosta, a neka od njih predstavljala su vrijedan kazališni doživljaj sa sjajnim glumačkim interpretacijama (bez obzira što su interpreti pred sobom imali tekst). Međutim, Paro je krenuo korak dalje. On je u suradnji s dramaturgom Želimirom Ciglarom sveo komad na tri glavna lika – Isusa, Sjenu Isusovu i Mariju (ne Magdalenu nego sestru Eleazara kojeg je Isus uskrisio) koja iznose sve najbitnije ideje Krležinog teksta. U kostimima Jadranke Tomić koji asociraju na vrijeme radnje (posljednje dane Isusova života na zemlji) glumci ne čitaju nego bez pomagala interpretiraju tekst, a sve se zbiva u jednom ambijentu (a ne u nekoliko kako piše u tekstu) – krasnom vrtu koji se spušta od kuće u kojoj je stanovao Krleža prema Dubravkinom putu u kojem je oblikovatelj prostora Aljoša Paro najvidljivije intervencije izveo postavljanjem nekoliko velikih križeva.
  
  Sve je to u inventivnoj Parovoj režiji stvorilo atmosferu posebnog mjesta (nažalost narušenu spomenutim nedaćama koje nisu proizašle iz izvedbe). Međutim njegovo scensko čitanje na razmeđi javnog čitanja i potpune predstave ipak nije postiglo pravu ravnotežu i usklađenost, što je bilo najočitije u interpretacijama glumaca koje zagrebačka kazališna publika rjeđe imala prilike vidjeti, jer su často nastupali u drugim gradovima. U najzahvalnijoj ulozi Sjene Isusove koja se Isusu suprotstavlja svojom hvalom ovozemaljskog života i svakodnevnih užitaka pa po tome i djeluje najživotnije, Matko Knešaurek je iznimno uspješno ostvario vrlo kompleksnu ulogu s mnogo šarma osvajajući simpatije gledatelja, dok su Andrej Dojkić kao Isus koji ispovijeda svoju vjeru i Nancy Abdel Sakhi koja kao Marija želi Isusovoj vjeri dodati i ovozemaljsku ljubav djelovali ne samo kao ilustracije ideja nego kao glumci koji su savladali čitaće probe, ali tek trebaju do kraja oformiti svoje role da bi se uklopili s Knešaurekom kao Sjenom.
  
  Zato se ipak čini da je i nakon ove izvedbe teško odgovoriti možemo li, čak i u normalnim uvjetima (a nadajmo se da su ipak još i u nas danas mogući), očekivati pronalaženje do kraja osmišljene scenske interpretacije Krležine Legende.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. srpnja 2015.
  
  Miroslav Krleža
  Legenda
  scensko čitanje Georgij Paro
  premijera 2. srpnja 2015.
  oblikovanje scenskog prostora Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, oblikovatelji svjetla i tona Zdenko Trandler i Sanela Šolc, odabir i montaža audio efekata Danijel Bifel, dramaturg Želimir Ciglar, jezična savjetnica Đurđa Škavić, asistentica redatelja Marina Pejnović
  izvode: Andrej Dojkić (Isus), Matko Knešaurek (Sjena Isusova), Nancy Abdel Sakhi (Marija)

Piše: