Strah ili himba
66. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2015.: Festivalski dramski ansambl, Michel Houellebecq, Elementarne čestice, red. Ivica Buljan
-
Premda se medijska pompa oko prve ovogodišnje dramske premijere na 66. Dubrovačkim ljetnim igrama fokusirala oko života i djela kontroverzna i provokativna suvremenoga francuskog autora Michela Houellebecqa i odnosa prema islamu, zbog čega je došlo do teatralizacije širenja nekakva straha od mogućih ili navodnih napada na umjetnike i publiku i do ukidanja sredstava Dubrovačko-neretvanske županije i policijske zaštite glumaca na probama, a zatim i do kontroliranja identiteta gledatelja i provjeravanja osobnih iskaznica prije ulaska na tvrđavu kroz vrata nad kojima je zapisano Non bene pro toto libertas venditur auro (naši su se osjećaji pri ulasku na generalnu probu, a zatim na manje vidljivo kontroliranu premijeru miješali između neugode i smijeha, tj. pitanja je li to medijska varka, ruganje komu ili čemu ili realna zaštita – policije koja štiti umjetnost?!) do postupna micanja, na premijeri, policijske kontrole na padine parka Mali Gradac, predstava Elementarne čestice bavi se zapravo mogućnošću ili nemogućnošću uspostavljanja seksualnih sloboda na tragu traženja studentskih pokreta šezdeset i osme godine sa sjedištem u Francuskoj i hipijevske generacije prikazane, npr., u Formanovu filmu Kosa. Predstavu američkoga rock-mjuzikla Stomp, u kojoj su svi izvođači bili goli, gledala je publika na Dubrovačkim ljetnim igrama u drugoj tvrđavi, u Revelinu davne 1970. godine, ali se takve predstave zaboravljaju te se nerijetko u kuloarskim i drugim razgovorima tvrdi da je ova predstava s nagim izvođačima u duhu pokreta oslobađanja i stvaranja vlastitih sloboda ili negiranja takvih sloboda prva takve vrste na Igrama.
Predstava u utrobi tvrđave Lovrijenac u režiji Ivice Buljana nudi nekoliko iznenađenja različite vrste. Prvo se odnosi na uočavanje nužne izmjene koncepcije predstave s obzirom na promjenu lokacije izvođenja. Elementarne čestice trebale su biti prikazivane u Kuparima, u Župi dubrovačkoj, koji nude znatno veći prostor, mogućnost izvedbe velike predstave-glazbenoga koncerta na plaži i gorko sjećanje na nekadašnje vojno odmaralište. Takva se perspektiva nužno gubi na Lovrijencu, u kojem tehnika Igara donosi pržinu, tj. pijesak kao asocijaciju na plažu uokvirenu kao ring na rubovima kojega sjedi publika (a asocijacija je na lovrjenački vojni logor moguća samo u najverziranijih gledatelja). Adaptaciju teksta za kuparsku konstelaciju napravio je Velimir Grgić, koji je potpisan kao adaptator i u lovrjenačkoj predstavi, premda iz razgovora s Ivicom Buljanom u programskoj knjižici doznajemo da je u kuparskoj inačici riječ bila o „klasičnoj adaptaciji romana koja je bila koncentrirana na narativne linije o dvojici braće, neurotičnom piscu Bruni i znanstveniku Michelu“.
U lovrjenačkoj verziji ne vidi se struktura takve adaptacije, redatelj „otvara performativne potencijale romana“ te nudi glumcima da prema načelu kazališnih eksperimenata Antonina Artauda sami odaberu esejističke ulomke i pretvore ih u prizore. Pri tome redatelj Ivica Buljan u suradnji s dramaturgom predstave Robertom Waltlom i scenografom Aleksandrom Denićem, kostimografkinjom Anom Savić Gecan i oblikovateljem svjetla Elvisom Butkovićem te najviše s autorom glazbe Mitjom Vrhovnikom Smrekarom gradi predstavu u obliku koncentričnih krugova sastavljenih od dijelova romanesknoga teksta, fragmenata intervjua s autorom, komentara njegova rada i stvaranja u visokoteorijskim diskurzima do blogerskih tekstova. Glumac Marko Cindrić u ulozi „divljega stand-up komičara“, a ujedno i Ginekologa, izvodi citate iz novina i časopisa (Guardian, Paris Review) i drugih Houellebecqovih romana.
Upravo je takva dramaturško-redateljska koncepcija Ivice Buljana u pojedinim dijelovima predstave njezina najveća prednost, kad zaživi spoj performansa, kabareta, godardovskoga filma i stand-upa, ali je svojevrsna asocijativna fragmentarnost istodobno, zbog gubljenja poveznica, tempa i moguće žestine predstave, i njezina slabost. U koncentričnim krugovima slažu se različiti tipovi teksta od kojih je složen i roman Elementarne čestice, ali i diskursi o romanu i kritici dijela europskoga društva, pa izvođači djeluju kao novinski izvjestitelji, prikazivači znanstvenih ogleda, sudionici u psihoanalitičkim analizama, budističkim seansama; u jezgri je svega Buljanova prva predstava Ime na vrhu jezika Pascala Quignarda, temeljena na ispovijesti, sjećanju na majku koja umire od raka jetre, na spoju gubitka jezika i govora. Kontrapunkcija tekstova različitih performativnih razina usredištenih u proučavanja seksualnosti, sociologije, tehnologije, fizike, biologije naglašava se snažnim glazbenim sudioništvom.
Koncepcija, zasnovana na načelu društvenih i svemirskih elementarnih čestica, mogla se i trebala pretvoriti u dobru predstavu. Taj se potencijal pomalo gubi svođenjem Lovrijenca na jednu, uokvirenu pržinastu strukturu s dodatnim i jednokratnim, minimalnim korištenjem samo jedne, gornje tarace, ali i prevelikom destrukcijom narativnih niti, kad publika koja nije čitala roman teško razaznaje u kakvu su odnosu neurastenični ili psihotični brat Bruno (Marko Mandić) i znanstvenik Michel (Stipe Kostanić), tko je Christiane (Senka Bulić), a tko Annabelle (Hana Selimović), tko Janine (Lucija Šerbedžija), tko je Desplechin, Stari hipi (Zoran Prodanović Prlja), tko Sophie (Jelena Miholjević), a tko David di Meola (Miki Solus), što ili koga glumi Mada Peršić (Nova rasa), tko je Paško Vukasović (Instruktor masaže), a tko Karlo Mrkša (Glazbenik).
Najveći je problem možda ipak neujednačen glumački izraz koji glumi performerski ili obratno; pri tome ne mislim na različite glumačke kodove moguće dopuštene otvaranjem u predstavi različitih diskursivnih modaliteta. Mislim na nesigurnost pojedinih glumaca koji se nerijetko teško snalaze ili su, zbog neiskustva ili nekoga drugog razloga, nesigurni u izmjeni kabaretnih, performativnih i narativnih ili dramskih ili postdramskih uloga, ali i u izgovaranju teksta. Pokušavajući pokazati poruku o oslobađanju tijela simulacijom eksplicitna seksa i naglašenim istaknućima seksualnih činova, tantričkoga seksa, pokušajem opscena plesa i masaže s publikom, naglašenim masturbiranjem, pokazivanjem vlastitih tijela nerijetko, kad je riječ o prvoj izvedbi koju smo gledali, zaboravljaju (ili se pretvaraju da zaboravljaju riječi i rečenice?!) tekst i zbunjuju se upadanjem u tuđe replike i zaboravljanjem vlastitih replika, ili velike monološke dionice izgovaraju pretiho, nekad nerazumljivo, nerijetko nesigurno, neki od njih možda na taj način želeći namjerice performersku izvedbu.
Spoj profesionalnih i amaterskih glumaca, čest u Buljanovim predstavama, bio je možda dobra ideja i za ovu predstavu, ali nije urodio očekivanim rezultatom u glumačkoj izvedbi. Lovrjenačka tvrđava, međutim, odigrala je svoju pozitivnu, umjetničku i egzistencijalnu ulogu u scenama umiranja, smrti i zakapanja, kad su pojedini glumci bili ipak na razini zadaće nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama. Dok je slovenski glumac Marko Mandić ulazio nag u nišu u tvrđavi asocirajući na figure iz gotičkih katedrala, prisjetili smo se da je u istu nišu ušao nedavno nažalost preminuli hrvatski nacionalni prvak Zvonimir Zoričić kao Hamlet. Gledajući Luciju Šerbedžiju kako se dobro snalazi u ulozi performerice, prisjetili smo se njezine danas nažalost pokojne majke Ivanke Cerovac-Šerbedžija, koja je kao plesačica i koreografkinja napravila najbolju hamletovsku mišolovku na Lovrijencu, ali i Rade Šerbedžije i svih drugih glumaca u ulozi Hamleta na svim lovrjenačkim taracama u potrazi za Duhom Hamletova oca. Očekivali smo da će ansambl predstave i suradnici u predstavi koja nas podsjeća na Buljanovu Žutu crtu, prepoznati lovrjenačke i sve druge dubrovačke, hrvatske, obiteljske, egzistencijalne duhove u svemiru kao elementarne čestice naših života i romana francuskoga autora. Možda će se to dogoditi u sljedećim izvedbama, s više tempa i glumačke preciznosti, izvedbene mašte i dubine, s više glumačke, a ne samo nage ili hinjene slobode.
© Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2015.
Michel Houellebecq
Elementarne čestice
redatelj Ivica Buljan
premijera 20. srpnja 2015.
adaptacija teksta Velimir Grgić, dramaturg Robert Waltl, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, glazba Mitja Vrhovnik Smrekar, asistent redatelja Paolo Tišljarić, asistentica kostimografkinje Anamarija Filipović Srhoj, inspicijent Jadranko Račić
izvode: Marko Mandić (Bruno), Senka Bulić (Christiane), Stipe Kostanić (Michel), Hana Selimović (Annabelle), Lucija Šerbedžija (Janine), Zoran Prodanović Prlja (Desplechin; Stari hipi), Jelena Miholjević (Sophie), Marko Cindrić (Ginekolog), Miki Solus (David di Meola; Christianin sin), Mada Perišić (Nova rasa)
Piše:
Muhoberac