Fascinantna mnogostrukost oblikovanja

Festival svjetskog kazališta, Zagreb 15. – 27. rujna 2015.: Societas Raffaello Sanzio, Italija, Go Down, Moses, red. Romeo Castellucci

• 
  
  Romeo Castelluci (1960) je preko likovne umjetnosti i scenografije došao do svoje vrlo osebujne vizije kazališta koju je nastojao realizirati već od studentskih dana kada je 1981. s Claudijom Castellucci i Chiarom Guidi utemeljio grupu Societas Raffaello Sanzio u kojoj je većinu predstava ne samo režirao nego im bio i scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla kao i u Go Down, Moses. U programskoj knjižici se ne navodi dramatičar, jer je Castelucci kompletan autor kojem je tekst tek jedan od elemenata predstave, pa tek nakon skladatelja Scotta Gibbonsa navode se autori tekstova (uz redatelja to je i Claudia Castelucci).
  
  Romeo Castelluci razbija fabularne tijekove i vremenski slijed želeći istodobno djelovati na gledatelja snagom atraktivnog vizualnog doživljaja, glazbom, ali i raznim drugim zvukovima poput primjerice brujanja strojeva, a i dojmljivim glumačkim interpretacijama koje su tek djelomice zasnovane na dijalogu. Pritom ne želi djelovati samo na razum, logiku i osjećaje nego uspostaviti i izravnu komunikaciju s nesvjesnim ili podsvjesnim da bi tako ostvario jedinstven kazališni doživljaj koji će u sebi sadržavati i elemente religijske predstave i dojmljive kombinacije različitih umjetnosti. Pritom Castelucci inventivno miješa različite žanrove – dramu, krimić, fantastiku, a sve to na pozornici koja je prozirnom tkaninom odvojena od gledališta, što likovnim i scenarističkim rješenjima daje dodatnu ljepotu i odmak od realističnosti, čak i u scenama koje iz realizma prelaze u naturalizam.
  
  Tako u dugoj uvodnoj sceni žena (u izvanredno dojmljivoj interpretaciji Rascije Darwish) krvari u javnom zahodu, očito se boreći za život. Potom sjedi pored kontejnera za smeće s okrvavljenom praznom plastičnom vrećicom, što policiju navodi na sumnju da se nakon poroda kojeg je sama obavila riješila tek rođenog djeteta. Na policiji joj pružaju prvu pomoć, ali prije nastavka liječenja žele znati gdje je ostavila dijete. Ona dugo ništa ne govori, te isljednik pomišlja da nije Talijanka, ali kada konačno progovori njena priča djeluje potpuno sumanuto. Ona je rodila Mojsija (koji se u predstavi ne pojavljuje) i da bi mu sačuvala život pred onima koji ga žele spriječiti da prepozna jedinog Boga i tako spasi čovječanstvo, pustila ga je u košari niz rijeku Nil. Zahvaljujući sugestivnoj interpretaciji Rascije Darwish, gledatelju više nije tako nevjerojatna pomisao o miješanju vremena i područja zbivanja, tim više što se ta mlada (Mojsijeva) majka čudi strojevima koje vidi, a kad uđe u uređaj za CT, u njemu se ne zaustavlja nego prolazi na drugu stranu među špiljske ljude koji upravo pokapaju tek rođeno dijete. Iako scena vizualno podsjeća na Kubrickovu 2001: Odiseju u svemiru, u njoj nema monolita koji donosi prosvjetljenje, a pokopano dijete je možda tek neki neuspjeli prorok, pa predstava završava tako da praljudi pepelom ispisuju na tkaninu koja ih dijeli od gledališta SOS, što i tom dijelu scenografije daje dodatni smisao.
  
  Takav svršetak na neki način dovodi u pitanje objašnjenje koje se prvo nadaje da je Go Down, Moses prikaz moguće pojave proroka u našem svijetu, problema njegovog preživljavanja u tom svijetu i načina na koji bi mogao suvremeno čovječanstvo uvjeriti u postojanje Boga. Možda je još manje uvjerljivo alternativno tumačenje predstave kao pokazatelja da Boga više nema, a nije lako temeljni smisao pronaći niti u njezinom naslovu Go Down, Moses, preuzetom iz crnačke duhovne pjesme koja je američke robove povezivala sa Židovima koje je Mojsije odveo u slobodu, pa bi tako i njih trebao vratiti u Afriku, što onda postaje simbol općeg ne samo fizičkog nego i duhovnog oslobađanja. Konačno, upitno je i doživljava li publika predstavu onako kako je objašnjena u programu: „Poput dvaju lica istoga novčića, dvije slike usmjeravaju i vode ovu predstavu: Gorući grm, koji predstavlja istinsku sliku, što poriče bilo kakvu vrstu prikazivanja i predstavljanja – Ja sam onaj koji jesam, i Zlatno tele, koje umjesto toga prikazuje lažnu sliku, onu koja objašnjava tu istu frazu. Sve što se nalazi između toga predmet je ovoga kazališnog rada.“
  
  Vjerojatnije je ipak da je ovo vrhunsko i vrlo složeno kazališno ostvarenje, koje na fascinantan način okupira sva osjetila gledatelja, daleko od svake jednoznačnosti pružilo mogućnost svakom gledatelju da uživa u predstavi, a nakon nje da pronađe vlastito razumijevanje i tumačenje tog iznimnog scenskog doživljaja.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 18. rujna 2015.
  
  Societas Raffaello Sanzio
  Go Down, Moses
  redatelj Romeo Castellucci
  skladatelj Scott Gibbons, autori tekstova Claudia Castellucci i Romeo Castellucci, scenograf, kostimograf, oblikovatelj svjetla Romeo Castellucci, suradnici na scenografiji Massimiliano Scuto, Massimiliano Peyrone, modeli, maske, i strojevi na pozornici Giovanna Amoroso, Istvan Zimmermann, izrada kostima Laura Dondoli, izvršni producent Socìetas Raffaello Sanzio
  izvode: Rascia Darwish, Gloria Dorliguzzo, Luca Nava, Stefano Questorio, Sergio Scarlatella
  koprodukcija: Théâtre de la Ville i Festival d’Automne à Paris; Théâtre de Vidy-Lausanne; deSingel International Arts Campus /Antwerpen; Teatro di Roma; La Comédie de Reims; Maillon, Théâtre de Strasbourg / Scène Européenne; La Filature, Scène Nationale-Mulhouse; Festival Printemps des Comédiens; Athens Festival 2015, Le Volcan, Scène Nationale du Havre; Adelaide Festival 2016 Australia; Peak Performances 2016, Montclair State-USA; Uz sudjelovanje Festivala TransAmérique iz Montreala.

Piše: