Multimedijalnost u punoj snazi

Festival svjetskog kazališta, Zagreb 15. – 27. rujna 2015.: NO 99, Estonija, Moja žena se naljutila, red. Ene-Liis Semper i Tiit Ojasoo

• 
  
  Prije deset godina scenografkinja i video umjetnica Ene-Liis Semper i redatelj Tiit Ojasoo osnovali su u Talinu grupu koja je za cilj imala stvaranje kompleksnih djela suvremene umjetnosti, polazeći od kazališta, ali uključujući i druge vrste, a naziv NO 99 znači Broj 99. Tako je bila označena i njihova prva izvedba, a brojanje se nastavljalo unatrag do nule. Ako se pritom ne ukine vrijeme koje ovo dvoje originalnih stvaralaca drži konačno ograničenim u najmanju ruku obećali su ukidanje svoje grupe.
  
  U tom odbrojavanju predstava Moja žena se naljutila nosi broj 51, a Semper i Ojasoo potpisani su kao redatelji, kostimografi i scenografi, dok imena autora teksta nema, a naveden je samo na Eeru Epnera kao dramaturga koji je vjerojatno dramaturški do kraja uskladio zamisli dvoje utemeljitelja kazališta, a vrlo vjerojatno i improvizacije sjajnih glumaca (Eve Klemets, Ree Lest, Gerta Raudsepa, Rasmusa Kaljujärva, Jörgena Liika, Simeonija Sundje, Juhana Ulfsaka i Linde Vaher). Pritom tekst tek naznačuje pravac odvijanja radnje, ali je važnija fizička ekspresivnost ansambla, a i fotografija kao bitnog elementa multimedijalne izvedbe. One se istodobno snimaju i projiciraju na veliki ekran u lijevom uglu pozornice okrenut publici.
  
  Njih jedino nema u početku u kojem jedan od glumaca u građanskom odijelu ulazi na scenu koja (osim ekrana sličnog jednom od zidova) predstavlja sobu solidnog hotela kojoj je u dnu ulaz u kupaonicu sa zahodskom školjkom. On provjerava jesu li svi detalji u redu i pokušava se udobno smjestiti, iako iz njega isijava nervoza. U trenutku kada bi, unatoč glumačkom umijeću, ipak mogao dosaditi gledateljima, kratkotrajno gasnu sva svjetla, a kada se reflektori ponovo upale u sobi je sedmero nekonvencionalno odjevenih ljudi kojima on objašnjava kako bi mu mogli pomoći.
  
  Njega je napustila supruga koja je ne samo odvela sa sobom njihovu dvanaestogodišnju kćerku i petogodišnjeg sina nego je i uništila sve zajedničke fotografije, a to protagonista čini se najviše smeta i zbog toga se osjeća izgubljenim, pa uz pomoć pristiglih ljudi želi ponovo snimiti te izbrisane fotografije i tako vratiti svoj identitet. Pritom ga ne smeta da dvadesetogodišnjak glumi njegovog petogodišnjeg sina, a djevojka njegovu dvanaestogodišnju kćerku, nego jedino da žena koja treba igrati njegovu suprugu ima predugu kosu, ali i to se rješava kada ona skupi lasi. Kako je većina fotografija bila snimljena u eksterijeru, dovoljno mu je da se nađe neki detalj u sobi ili kupaonici koji će asocirati na uslikani ambijent, pa se tako podizanjem pokrivača naznačuje pećina u planinama, a pjenom za kupanje morski valovi. Svi prisutni se potpuno prepuštaju igri rekreiranja prošlih događaja, što vrsni glumci oživljavaju silnom energijom koja vodi prema fizičkom teatru, a uz to i do niza komičnih situacija koje uspješno zabavljaju publiku. Ipak, još su dojmljivije efektne crno-bijele fotografije koje je vjerojatno snimila Enne-Lis Semper, cijenjena i u toj umjetnosti. I ta dominacija slike nad zbivanjem opravdava mnoge interpretacije ove predstave po kojima vizualno nadvladava izgovoreno, postavljajući pitanje je li original doista autohtoniji od kopije, pokazujući uz to da su fotografije i bilježenje nekog događaja postali važniji suvremenom čovjeku od događaja samog.
  
  Međutim, NO 51 ide i dalje od toga. U trenutku kada se čini da je Moja žena se naljutila iscrpila sve značenjske slojeve dotad dominantne teme, protagonist nakratko izlazi iz sobe i u tom se trenutku svjetlo gasi, a grune iznimno snažna i agresivna glazba. Gledatelj to jedva može izdržati, pa se čini da oblikovatelj zvuka Hendrik Kaljujärv nije uspješno provjerio akustiku dvorane Scene Travno, gdje je predstava igrana. To bi bila i jedina ne pretjerano bitna zamjerka estonskoj predstavi, iako čak i za tu silnu buku ima opravdanja. Naime gašenje svjetla uz odlazak protagonista ostavilo je samima sedmero likova za koje ne znamo kako su se na početku stvorili u toj sobi. Je li im protagonist platio da mu pomognu rekreirati fotografije koje mu život znače ili su iz naklonosti ili humanosti odlučili omogućiti realizaciju njegovih zamisli? No, jednako je toliko, ako ne i više, vjerojatno da su to likovi koji je on zamislio i da su oni dio njegova virtualnog života koji sve više vlada njegovom sviješću i koji je otišao znatno dalje od preoblikovanja vlastite povijesti i identiteta putem režiranih fotografija.
  
  No, i predstava ide dalje prema dominaciji virtualnog svijeta koji danas gotovo kod svakog pojedinca zauzima bar djelić života. Tih sedam po svoj prilici virtualnih spodoba počinju divljati, što se u tami jedva nazire, ali u brzoj izmjeni izvanredno živih crno-bijelih fotografija jasno se otkrivaju neki zatomljeni instinkti – od seksa, kako heteroseksualnog tako i homoseksualnog, do nadmetanja i nasilja, postavljajući na neki način i pitanje ne nastavlja li taj virtualni svijet negdje živjeti i neovisno o onome tko ga je zamislio.
  
  Ipak, sve se prekida u trenutku kada se protagonist vraća iz dućana u kojem je kupio neku sitnicu. Svjetla se pale. Šestero likova odlazi u tišini, a jedino ostaje žena koja je igrala njegovu suprugu. Njoj on objašnjava dublji razlog zašto je želio snimiti fotografije i u tom završnom prizoru prvi put se oblikuju iskreni osjećaji koji dopiru do publike. Ostaje ipak dvojbeno znači li to njegov bar djelomičan povratak stvarnosti ili konačan (čak i emocionalan) odlazak u virtualni svijet. 
  
  A upravo je takvo postavljanje pitanja koja su detaljno osvijetlila odabranu i za današnje prilike značajnu temu i pružila mogućnost gledatelju da iz vrlo originalna rakursa sagleda bitan segment suvremenog svijeta Predstava broj 51 – Moja žena se naljutila iznimnih stvaralaca Ene-Liis Semper i Tiita Ojasooa je bogatstvom značenja jednako kao i efektnim povezivanjem fizičkog teatra i fotografije ostvarila vrhunske domete multimedijalne predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2015.

Piše: