Za velike i male

Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Osijek, i Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Carlo Collodi, Pinokio, red. Damir Mađarić

• Planetarno popularna priča o Pinokiju znana je svima zahvaljujući animiranoj adaptaciji Walta Disneyja iz 1940. godine, a ne toliko zbog Collodijeva originala. Naime, original je potpuno neprimjeren djeci i temelji se na zastrašivanju zločeste djece vezanjem, torturom i smrću dok se Disneyeva verzija temelji na poruci da će hrabrost i istinoljubivost prevladati svaku krizu te donijeti spasenje. Sličniji Disneyevoj verziji, Pinokio Damira Mađarića (nadahnut dramatizacijom Jadranke Bargh) vodi nas na avanturu malog lutka (Đorđe Dukić) u kojoj će se dobro i zlo stalno sudarati u borbi za njegovo srce. Na tom putu pomagat će mu vjerni prijatelj Zrikavac (Edi Ćelić), Dobra vila (Mirel Huskić) i otac Geppetto (Mirel Huskić), a prepreke mu postavljati Lija (Edi Ćelić), Mačak (Mirel Huskić), Lucignolo (Edi Ćelić), ravnatelj kazališta lutaka Mangiafoco (Mirel Huskić)... U bespoštednoj borbi Pinokiju će rasti i nos, pretvoriti će se u magare, gubit će se i nalaziti u moralnim dilemama, da bi na kraju ipak uspio ostvariti svoje snove i postati dječak i to ne bilo kakav, nego dobar, vrijedan i pošten.
  
  Izvedba je zamišljena kao nastup putujućeg kazališta u maniri commedie dell’arte (kazališni oblik začet u Italiji sredinom 16. stoljeća s jednostavnim zapletom, u kojem se većina predstave prepušta improvizaciji i inicijativi glumaca). Tri glumca igraju sve uloge, scenografija je minimalistička s dva drvena sanduka i dvije vješalice na kojima stoje rekviziti i kostimi u koje se izvođači presvlače, nema pauza za izmjenu scena, nego se događaji odvijaju bez zaustavljanja protoka radnje, upotrijebljene su lutke ginjoli (Arlecchino i Pulcinella) i zijevalice, a likovi se mijenjaju stilizacijom glasa, kostimskim naznakama i tjelesnim transformacijama. Mađarić je iskoristio taj minimalistički, ali glumačko-lutkarski iznimno zahtjevan pristup kako bi publici ponudio brzi, energični i sažeti scenski digest Pinokija. Gotovo sve važne događaje iz obje verzije prenio je na scenu i to sve u samo sat vremena trajanja predstave koja uglavnom drži vodu logičnim razvojem i tijekom radnje.
  
  Sama priča nalazi se negdje na pola puta između Disneya i Collodija – primjerena je djeci, simpatična, poučna i duhovita, a sadrži i izvorne likove i situacije te jako strašne trenutke koje Mađarić nakon prvotnog straha vješto ublažava i to u većini slučajeva ubacivanjem komičnih elemenata. Na primjer u jednom trenutku Lisica i Mačak kreću vješati Pinokija te mu prebacuju uže preko glave, ali onda ne mogu nigdje naći drvo pa na kraju uže prebacuju preko svoje ruke i glume drvo tako da do vješanja niti ne dođe. Važno je naglasiti da Mađarić ublažavanjem ne podilazi djeci, nego je uspio stvoriti priču u kojoj pokazuje kako je odrastanje dugotrajan proces koji ima i lijepih i ružnih strana te da nisu uvijek roditelji krivi za sve, nego da dio odgovornosti leži i na samoj djeci. Tako ta vječno suvremena predstava sadrži poruke i za roditelje i djecu, a u samu priču su i utkani elementi koji djeluju dvojako. Na primjer, scene u kojima Lisica i Mačak ili poslije Lucignolo pokušavaju potkupiti i prevariti Pinokija didaktične su djeci, a istovremeno njihova obećanja neodoljivo podsjećaju na političke kampanje, pogotovo u svjetlu skorašnjih izbora
  
  Zamjerka Mađarićevu konceptu su početak i kraj te pokoji duži dijalog koji su pomalo nejasni. Na samom početku na sceni se pojavljuju glumci putujućeg kazališta koji (valjda?) najavljuju predstavu i govore kako će prikazati retrospektivu Pinokijevog odrastanja. Međutim, ti se isti likovi u toj funkciji više nikada u predstavi ne pojavljuju (nekoliko puta lik izlazi iz predstave i kao glumac komentira događaj izvana, ali to je gotovo neprimjetno). Na kraju Pinokio kao dječak završava predstavu i u ruke uzima lutku Pinokija te govori da se ta priča uvijek iznova ponavlja. Je li to Pinokio kao lik iz predstave putujućeg kazališta ili je to glumac iz putujućeg kazališta ili je to glumac koji glumi glumce putujućeg kazališta nejasno je i zbunjujuće. Međutim, čak i važnije od tog je da redatelj i dramaturg (u ovom slučaju ista osoba) moraju znati tko im je ciljana publika te samim time to istaknuti na plakatu i programskoj knjižici pa će se ubuduće izbjeći da se na izvedbi pojavljuju mala djeca (od 0-3 godine) kojoj sat vremena sjedenja i sadržaj koji nije u potpunosti primjeren njihovom uzrastu ne može držati pažnju i predstavlja veliki problem što glumcima što ostatku publike.
  
  Glumačko-lutkarski zahtjevan režijski koncept ne bi funkcionirao bez trojca glumaca u kojem se posebno istaknuo Edi Ćelić koji je u svim svojim ulogama, što lutkarskim, što glumačkim – besprijekoran. Radilo se o glumi, glasu, govoru, pokretu, transformacijama u različite likove ili impulsu u animaciji lutaka, stilizaciji glasova lutaka, Ćelić plijeni pozornost od početka do kraja. Na trenutke zaigran, pa strašan, pa empatičan, pa zreo, mladi je glumac/lutkar pokazao široku lepezu svojih sposobnosti koje međusobno varira i/ili kombinira bez poteškoća, ostvarujući privid nevjerojatne lakoće scenskog nastupa, a sve je začinjeno velikom energijom i osjećajem da glumac/lutkar u svom nastupu istinski uživa. Mirel Huskić je poput Ćelića također vrlo dobro ispunio svoje zadatke. I glumački i lutkarski pokazao je zavidnu vještinu, vješto balansirajući u brzim izmjenama između glumačkih i lutkarskih dijelova ne gubeći pritom fokus na lik i karakter, pogotovo u transformacijama, čime se pokazao kao opravdana akvizicija s velikim potencijalom. Đorđe Dukić, koji je ovim nastupom obilježio 30. obljetnicu umjetničkog rada u Dječjem kazalištu, dostojno je proslavio svoj jubilej. Uvjerljivost u liku Pinokija ostvario je postizanjem i zadržavanjem zavidne razine dječačke energije kojom je, usprkos fizičkom izgledu, uspio publiku uvjeriti u svoje dječaštvo, ostajući fokusiran na svoj lik od početka do kraja ove zahtjevne izvedbe.
  
  Pinokio Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka je, usprkos sitnijim nedostatcima, još jedna kvalitetna predstava u nizu u kojoj je cijeli tim zaslužan za uspjeh cjeline. Bili veliki ili mali, u predstavi ćete naći ponešto za sebe, a ansambl će se pobrinuti da se svi podjednako zabavljaju, samo pazite da ne dovedete premalu djecu.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2015.
  
  Pinokio
  (prema motivima romana Pinocchio Carla Collodia)
  redatelj Damir Mađaric
  premijera 1. listopada 2015. (Osijek), 6. studenog 2015. (Vinkovci)
  priredio Damir Mađarić nadahnut tekstom dramatizacije Jadranke Bargh, scenografkinja Marta Crnobrnja, kreacija lutaka Ria Trdin, kostimografkinja Marija Šarić Ban, glazba Igor Karlić, dizajn plakata Dubravko Mataković
  izvode: Đorđe Dukić (Pinokio), Edi Ćelić (Zrikavac, Lija, Lucignolo...), Mirel Huskić (Vila, Geppetto, Mačak, Mangiafoco...)

Piše: