Uspjeli eksperiment

30. Gavelline večeri, Zagreb, 3. – 13. listopada 2015.: Slovensko narodno gledališče Maribor, Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Mateja Koležnik

  • Slovensko narodno gledališče Maribor: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Mateja Koležnik, foto: Damjan Švarc

    Prije dvije godine SNG Maribor nastupio je na svečanom zatvaranju Gavellinih večeri s Johnom Gabrielom Borkmanom, također Ibsenovim komadom u režiji Mateje Koležnik, cijenjene u nas ne samo po visokim dometima u slovenskom kazalištu nego i radovima u Hrvatskoj (primjerice Čehovljev Ujak Vanja u njezinoj je režiji i izvedbi splitskog HNK-a nagrađen kao najbolja predstava na Gavellinim večerima 2007). Već je tada bila vidljiva njezina težnja da sažimanjem teksta i odbacivanjem značajki koje radnju smještaju u određeno vrijeme približi klasične komade senzibilitetu današnje publike. To u Borkmanu i Heddi Gabler redateljicu vodi prema radikalnim zahvatima svođenja trajanja predstave na tek nešto više od jednog sata, uz nastojanje čuvanja većine bitnih sastavnica Ibsenovih komada kao temelja za originalnu i izrazito suvremenu interpretaciju. A to nije nimalo jednostavno, jer su određeni elementi Ibsenovih tekstova na drugačiji način djelovali na društvo i gledatelje kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, često izazivajući šokove, skandale, pa i potpunu negaciju predstava koje su po njima tada realizirane. Njegovo suprotstavljanje licemjerju i krutim normama građanskog društva, a posebno provokativnost njegove borbe protiv potčinjenosti žena bili su ipak čvrsto vezani za tadašnju situaciju, iako još i danas ima sličnih pojava, ali u prilično izmijenjenim okolnostima.
    Slovensko narodno gledališče Maribor: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Mateja Koležnik, foto: Damjan Švarc
    Vrhunskom režijom Johna Gabriela Borkmana, usredotočenom na korijen cjelokupne dramatične situacije – Borkmanov bankrot s financijskim makinacijama sličnima suvremenom bankarskom sustavu, Mateja Koležnik je i u sažetom obliku uspjela prenijeti te zahvaljujući vizualnim atrakcijama, brzom ritmu i sjajnim glumačkim ulogama sačuvati značenjsku složenost Ibsenovog teksta i povezati mnoge njezine slojeve sa suvremenim problemima. U Heddi Gabler je za volju stvaranja efektnog modernističkog redateljskog prosedea ipak ostavila po strani neke bitne elemente Ibsenovog komada, ne trudeći se kao u prethodnoj predstavi pronaći adekvatne zamjene za ono što je u autorovo vrijeme djelovalo provokativno, a danas nema takva svojstva. Nestao je tako za Ibsena vrlo važan segment kritike društvenih odnosa i licemjerja građanskog morala s kraja devetnaestog stoljeća. Pitanja o tome kako će Heddin suprug Jörgen Tesman, ne dobije li profesorsko mjesto na fakultetu, otplatiti vilu koju je kupio samo zato što je ona rekla da bi u njoj bilo lijepo stanovati, ili od čega će živjeti Ejlert Lövborg, njegov konkurent i u znanosti i kod Hedde, samo se usputno spominju i nemaju više važniju ulogu u gradnji drame. Isto tako nestaje i važnost koju Ibsen pridaje kritičkom odnosu prema društvenoj hijerarhiji i zbog čega dramu naslovljuje Heddinim djevojačkim prezimenom prema ocu – generalu Gableru (u predstavi ga se spominje samo kao vlasnika dvaju pištolja koji će na kraju ubojito djelovati), a ne prema suprugu Tesmanu koji potječe iz nižeg sloja, jer drži da je Heddino ponašanje znatno odredila i sredina u kojoj je odrasla.
    Slovensko narodno gledališče Maribor: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Mateja Koležnik, foto: Damjan Švarc
    Uz to Heddin odnos prema društvenim konvencijama, a posebice braku koji vodi do vrlo slobodnog odnosa prema raznim muškarcima, pri čemu se povremeno služi i seksom kao sredstvom za postizanje dominacije, u vrijeme kada je drama napisana šokirao je gledatelje toliko da su tražili zabranu komada i njegovih izvedbi. Kod takvih klasičnih tekstova koji su nekada skandalizirali gledatelje danas se nerijetko i najčešće bezuspješno pokušava naći neki drugi način (makar smislom čak jedva povezan s literarnim predloškom) koji će isprovocirati suvremenu publiku. Mateja Koležnik je s pravom od takvih rješenja odustala, te je – odustavši od svega što joj se činilo poveznicom s Ibsenovim doba – stvorila zanimljivu predstavu o suvremenoj ženi koja ima sličnosti s Ibsenovom Heddom. Veliki doprinos toj ideji dala je sjajna interpretatorica naslovne uloge Nataša Matjašec Rošker koja zadržava stanovit odmak prema Heddi, ne pokazujući nikakvu psihološku motivaciju njezinih postupaka nego predstavljajući ženu koju pokreće nastojanje da razbije dosadu koju ne uspijeva prevladati niti postupcima koje ni sama nije očekivala. Jednako sugestivno prikazuje i muku pokušaja ispunjenja pune egzistencije i ostvarivanja osobne slobode, kao i podnošenja posljedica koje ona može imati ne samo na nju samu nego i na druge. A ti drugi, iako se kod Ibsena većinom radi o zanimljivim osobama, okarakterizirani su dominacijom jedne od njihovih karakteristika koja ih svodi na obične ljude, utopljene i protiv svoje volje u svakodnevicu koja postupno klizi prema tragediji.

    Jurij Drevenšek kao Jörgen Tesman najbliži je svakodnevnom govoru do te mjere da ponekad postaje i pomalo nerazumljiv, ali uvjerljivo naglašava suprugovu sklonost razumijevanju problema ne samo Hedde nego i svih ostalih likova, no ne pokazuje niti jednu odliku uspješnog znanstvenika. Matjaž Tribušon pak pokazuje svadljivost Ejlerta Lövborga, ali ne i genijalnost. Maša Žilavec kao Jörgenova neudana teta Juliane svedena je uglavnom na beskrajnu brigu za nećaka i nastojanje da on ostane u pristojnom građanskom okviru. Mateja Pucko kao gospođa Elvsted nijansirano pokazuje ljubav prema Ejlertu, ali ničim to da je koautor njegovog genijalnog djela, dok je Ivo Ban kao asesor Brack uvjerljiv kao jedini dostojni oponent Heddi, pravnik koji načinom izgradnje snažne pozicije moći u međuljudskim odnosima, a vjerojatno i u čitavom društvu, predstavlja i naznaku jedine sličnosti s nekim situacijama u suvremenom društvu
    Slovensko narodno gledališče Maribor: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Mateja Koležnik, foto: Damjan Švarc
    Tako zamišljene i precizno u skladu s redateljskom koncepcijom izvedene interpretacije svojim se potpuno različitim stilom suprotstavljaju protagonistici i načinom igre, a tom suprotstavljanju pridonose i suvremeni kostimi Alana Hranitelja koji naizgled slučajno pripadaju disparatnim društvenim skupinama, a bitno se razlikuju od Heddinog, jer iako je i ona odjevena u nimalo glamuroznu odjeću (hlače i majicu kratkih rukava) to je jedina bijela odjeća na sceni. Uz različitost protagonistice ta boja možda ne naglašava njenu nevinost, ali ukazuje na to da ona nije niti perverzna niti monstruozna kakvom ju je doživljavala publika na razmeđu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, nego je uhvaćena u egzistencijalnoj nemoći. Tu uhvaćenost u klopku simbolizira i efektna scenografija Marka Japelja – scena okružena crnim zavjesama kojoj na jednako tamnom stropu gore brojne žarulje, presječena je dijagonalo malo izdignutim također crnim podijem, ograđenim prozirnim plohama koji tom svojevrsnom hodniku u kojem se odvija cijela predstava dodaju i stanovitu klaustrofobičnu notu uz asocijaciju da se radi o individuama uhvaćenim u veliku staklenu posudu da bi se u okviru nekog neobičnog eksperimenta laboratorijski promatrale njihove reakcije.

    Bio je to uspjeli kazališni eksperiment, utemeljen na Ibsenovoj Heddi Gabler, što je Slovenskom narodnom gledališču Maribor na jubilarnim 30. Gavellinim večerima donijelo nagradu za najbolju predstavu, dok je Mateja Koležnik podijelila nagradu za režiju s Renatom Carolom Gaticom (ZKM-ov #radninaslovantigona), iako nisam potpuno uvjeren da se doista radi o najboljoj predstavi vrlo uspjelog festivala.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2015.

Piše:

Tomislav
Kurelec