Obnovljena aktualnost

30. Gavelline večeri, Zagreb, 3. – 13. listopada 2015.: Pozorište Atelje 212, Beograd, Ödön von Horváth, Kazimir i Karolina, red. Snežana Trišić

• 
  
  Gotovo cijeli ansambl okupljen stoji i gleda u vis s oduševljenjem jer je negdje u visinama cepelin. U Njemačkoj smo prije dolaska nacista na vlast, što pokazuju i u svakom detalju domišljeni i funkcionalni kostimi Maje Mirković. Svi su se ti ljudi okupili na Oktoberfestu u Münchenu koji tamnim tonovima efektno uprizoruje scenografija Darka Nedeljkovića. Njezinim središnjim dijelom dominira kosina koja se spušta prema gledalištu, što ponekad služi i kao tobogan, ali joj je važniji smisao pokazivanje kako će se oduševljena gomila na njenom vrhu pri postupnom individualiziranju spuštati od senzacionalističkog ushita golemim zrakoplovom preko razuzdane zabave s mnogo alkohola i pokušaja seksa prema društvenom dnu kojem većina njih i pripada, jer Von Horvátha ponajviše zaokupljaju malograđani i njihov mentalitet koji svojim pristajanjem na otrcane formule koje bi imale odrediti smisao života zapravo taj život ne uspijeva dohvatiti i ostaje nesvjesna igračka moćnih i bogatih.
  
  U toj gomili oduševljenoj cepelinom zadovoljstvom se posebno ističe lijepa Karolina svojim sretnim izgledom. Ona u vrlo uspjeloj interpretaciji Jelene Đokić djeluje pomalo lakomisleno, ali i vrlo sretno jer je zaljubljena, k tome u vremenu velike nezaposlenosti i zaposlena (doduše kao slabo plaćena službenica), a uz to očekuje i dobar provod. No, to se ne ostvaruje, jer njen zaručnik – vozač Kazimir dolazi bijesan zato što se ona oduševljava cepelinom kojeg drži senzacijom da bi se siromasima koji su glavnina društva senzacijom zamazale oči kako ne bi vidjeli da ih bezdušno eksploatira manjina bogatih i moćnih. Iako je to što on govori točno, pravi razlog njegove ljutnje je dobiveni otkaz. Zato mu prijeti ne samo gladovanje nego i gubitak Karolinine ljubavi. Njega silnom energijom tumači Bojan Dimitrijević, vrlo dojmljiv u scenama ljutnje i sukoba, ali nešto manje uvjerljiv u prizorima žalosti zbog gubitaka i promašaja. Nasuprot tome, Jelena Đokić uz osnovni ton naivnosti protagonistice vrlo nijansirano pokazuje kako je Karolina dijelom uvrijeđena zbog Kazimirove ljutnje koja se okreće i prema njoj, a dijelom iz želje za zabavom na Oktoberfestu ipak postupno odbacuje Kazimira, ali na kraju zapada u depresiju konačno shvativši vlastiti položaj u svijetu koji nije nimalo sličan njezinim snovima.
  
  Redateljica Snježana Trišić uzima dvoje naslovnih junaka i njihovo jalovo suprotstavljanje društvenom poretku u trenutku kada ih dohvate nevolje kao temeljnu karakteristiku malograđana i njihove nemoći, pa i nedostatka volje da se suprotstave nehumanom društvenom poretku do trenutka kad bude prekasno za iole značajan protest. No, taj svijet na rubu životarenja, tužan i na vrhuncu zabave na Oktoberfestu postaje složeniji kroz brojne međusobno vrlo različite likove, likove kojima je redateljica u suradnji s vrlo dobrim glumačkim ansamblom udahnula životnu uvjerljivost. Nebojša Ilić stvara neodoljivo komične situacije iz suprotnosti nevještog ponašanja i stanovite mudrosti svojevrsne životne filozofije siromašnog službenika Schürzingera kojem je jasan nepravedan ustroj svijeta pred kojim se ipak osjeća nemoćnim i zato se u strahu povlači kada njegov pijani šef pokaže isključivo seksualno zanimanje za Karolinu koja se njemu doista sviđa.
  
  Jedini koji se tom sustavu suprotstavlja i nagovara Kazimira da mu se u tome priključi je njegov razmetljivi prijatelj Merkel Franz, kriminalac kojeg prilično sugestivno, ali i pomalo plošno tumači Bojan Žirović, tako da publiku ipak najviše zabavljaju Tihomir Stanić i Nenad Ćirić u ulogama beskrupuloznih pijanih bogataša. Oni pokazuju veliko komičarsko umijeće, iako ponekad u tome pretjeraju tako da u tim trenucima predstava počinje kliziti prema lakrdiji, što zasigurno nije bila namjera ni Von Horváthova pučkog komada koji je nekom vrstom tragikomedije gledateljima želio pokazati dubinsko zlo društvenog sustava svog vremena, a ni redateljske koncepcije Snježane Trišić koja sugestivno ističe sličnosti tog doba i današnjice koja u njenoj teatarskoj interpretaciji djeluje još turobnije.
  
  U tim okvirima sjajnu je ulogu ostvarila Katarina Žutić koja je suspregnutom gestikulacijom i mimikom uspjela precizno prenijeti publici duševni svijet Erne, djevojke koja je svjesna svih strahota koje se skrivaju ispod površine malograđanske pristojnosti, a i položaja žene u tom svijetu, pa zbog toga rezignirano trpi sva, čak i fizička maltretiranja svog momka Merkela Franza. Kompleksnosti prikaza položaja žene pridonose i Milica Gojković i Jovana Stojiljković gradeći (obučene kao djevojčice) uspjele epizode maloljetnih prostitutki, najčešće još uvijek zaigranih i veselih, iz kojih tek povremeno izbija jad i očaj zbog posla kojim se bave, a potom i svijest da bez toga ne bi mogle preživjeti.
  
  U redateljskoj interpretaciji Snježane Trišić svijet Kazimira i Karoline mračniji je od prevladavajućih poimanja Von Horváthova komada kao djela koje svoju društvenu kritiku uobličuje na kontrastu komičnih i tragičnih prizora. U ovoj predstavi niti senzacionalizam povezan s cepelinom ne uspijeva dulje zaokupiti pozornost aktera, a veselje Oktoberfesta jedino iskreno osjeća naivna Karolina. Zato i u scenografiji i rasvjeti prevladavaju tamniji tonovi, a čak i scene cirkusa djeluju više sumorno nego veselo. To je obilježje i uspjele prateće glazbe skladateljice Irene Popović koja je uživo izvodi na klaviru uz Vladimira Gurbaja (klarinet) i Danila Tirnanića (bubnjevi) i time upotpunjuje atmosferu vrlo uspjele i cjelovite izvedbe komada značajnog dramatičara koji povremeno nestaje iz fokusa zanimanja kazališnih redatelja i ansambala da bi se ponovo u njemu otkrile vrijednosti koje korespondiraju s novim vremenom i mentalitetom publike, što zorno potvrđuje ova zanimljiva predstava beogradskog Ateljea 212.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2015.

Piše: