Raspad duhovnih vrijednosti
30. Gavelline večeri, Zagreb, 3. – 13. listopada 2015.: Pozorište Atelje 212, Beograd, Tracy Letts, Kolovoz u okrugu Osage (Avgust u okrugu Osejdž), red. Ljiljana Todorović
-
Kolovoz u okrugu Osage u izvedbi beogradskog Pozorišta Atelje 212 vrlo je dobro izabran za predstavu kojom su (izvan konkurencije) nakon dodjele nagrada zatvorene jubilarne 30. Gavelline večeri. To je inscenacijski prilično različita izvedba istog teksta kojim je domaćin festivala – GDK Gavella postigao značajan uspjeh već na premijeri 27. veljače, a i nastupio na ovom festivalu tri dana ranije. No, beogradska predstava nije bila zanimljiva samo zbog mogućnosti usporedbe nego i zbog značajnog dometa u interpretaciji tog komada za koji je 2008. glumac i dramatičar Tracy Letts (rođen 1965. u Tulsi, Oklahoma) dobio Pulitzerovu nagradu. Čak i više od tog velikog priznanja pozornost je privukao istoimeni film Johna Wellsa (kojem je Letts bio i scenarist), posebice nakon prošlogodišnje dodjele Akademijinih nagrada kada su interpretatorice u tom filmu bile nominirane za Oscara – Meryl Streep za glavnu, a Julia Roberts za epizodnu žensku ulogu.
Letts se tom dramskom kronikom tragičnog propadanja obitelji dokazao kao uspješni nastavljač značajnog odvjetka baštine američke drame koji od Eugenea O'Neilla preko Tennesseeja Williamsa i Edwarda Albeeja seže do naših dana. Pritom je Letts u ovaj komad stavio mnoge snažne devijacije, dok je prethodnicima najčešće za uzbudljivu dramu bila dovoljna i jedna od njih (alkoholizam, narkomanija, smrtonosna bolest, incest, pedofilija). Iako se u nekim trenucima čini da je toga previše, Letts to ipak vješto povezuje sve te situacije djeluju uvjerljivo, možda i zato što komad ima djelomice i autobiografski karakter. Zato i nije čudo da je autor već u svojoj dvadesetoj godini napustio i obitelj i rodni kraj – depresivne ravnice Oklahome. Iz toga bi se dalo zaključiti da se radnja zbiva sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, no kako se to nigdje izrijekom ne spominje moguće je da i nevezano za određenu sredinu i razdoblje uspješno funkcioniraju i njezini dramski sukobi koncentrirani na duševna stanja protagonista kao što to vidi Ljiljana Todorović.
To opravdava i scenografiju Magdalene Vlajić koja sirotinjskim izgledom više upućuje na duhovnu bijedu protagonista, a ne na njihovo imovinsko stanje. Oni nedvojbeno pripadaju srednjoj klasi koja u Sjedinjenim Državama u takvim stanovima zasigurno ne živi barem posljednjih pedesetak godina. A da se radnja ne zbiva u nekoj daljoj prošlosti pokazuje i svojom pankerskom odjećom (kostimografkinja Snežana Pešić Rajić), a i načinom ponašanja – od vegetarijanstva do pušenja trave, petnaestogodišnja kći (u pomalo karikiranom tumačenju Jelene Petrović) netom razvedenih roditelja Billa Fordhama (Branimir Brstina) i Barbare (Anita Mančić), najstarije kćeri glavne junakinje Violet Weston.
No, da Ljiljani Todorović nisu najvažniji realistički elementi Lettsova teksta, iako pojedine scene djeluju kao ogledalo stvarnosti ovih krajeva, jasno je već od originalno zamišljene i vrlo efektne uvodne scene u kojoj Beverly Weston, nekada talentirani pjesnik, a potom nepopravljivi pijanac prije nestanka i samoubojstva angažira za ispomoć u kući (posebice njegovoj supruzi Violet, ovisnici o lijekovima i opijatima koja boluje od raka usne šupljine) Indijanku Johnnu kojoj nedostaje novaca za nastavak studija. On se pojavljuje u iznimno dojmljivoj minijaturi Dragana Nikolića, ali ne na sceni nego velikoj filmskoj slici koja se projicira preko scenografije i čak iz tog drugog medija vodi razgovor s Johnnom. Nju također s priličnim odmakom u rijetkim replikama (koje se uglavnom tiču kuhinje i nekih kućnih poslova) tumači Isidora Minić koja iz tog otuđenja istupi samo kada fizički spriječi pedofilski nasrtaj na Jean zaručnika srednje sestre, a neke njene dublje osjećaje može se tek naslutiti iz njenog interpretiranja poezije T. S. Eliota koje se ne vidi nego čuje preko zvučnika.
Tako su i tehnologijom posebno označeni otpadnici koji traže duhovne vrijednosti onkraj uobičajenih društvenih normi – Beverly koji je odustao od američkog načina života, a potom i od života samog, te Johnna koja sebe vidi kao pripadnicu drugog i drugačijeg naroda – američkih starosjedilaca. Ostali rubni likovi koji se nastoje izmaknuti žestokim obiteljskim obračunima oslonac nalaze u nemogućoj ljubavi kao najmlađa kći Ivy (Jelena Đokić) i njen bratić (zapravo polubrat) Mali Charlie (Dejan Dedić) ili u zakašnjelom protestu protiv psihičkog maltretiranja i nehumanosti kao Charlie Aiken (Mladen Andrejević) koga se drži njegovim ocem, iako je on samo suprug njegove majke Mettie Fae (Branka Šelić), Violetine sestre koja je sina dobila preljubom s njenim suprugom.
Iako su osim Johnne svi ostali preslabi da bi se suprotstavili članovima obitelji razdiranima neljudskim strastima i porivima, oni ipak predstavljaju neki okvir zbog kojeg takvi protagonisti čak i u najžešćim sukobima i najperverznijim postupcima čuvaju bar neku sjenu introspekcije u pokušaju traženja duhovnog smisla ili bar opravdanja vlastitih postupaka. To je posebno vidljivo u načinu na koji je glavnu junakinju Violet Weston iznimno uspjelo utjelovila Dara Đokić, razlikujući se bitno od izvanredne kombinacije virtuoznog umijeća i silne energije Anje Šovagović Despot u istoj ulozi u zagrebačkoj predstavi za koju je potpuno opravdano (i u vrlo jakoj konkurenciji) nagrađena kao najbolja glumica ovogodišnjih Gavellinih večeri. Dara Đokić je mnogo prigušenije iskazivala Violetine ispade, uspijevajući fascinirati publiku iskazivanjem muke i napora potrebnih da se žestoko suprotstavi ostalim članovima obitelji.
Iako većina njih ne uspijeva naći dublje opravdanje svojih postupaka ipak beogradska izvedba zasnovana na nepomirljivoj duhovnoj razlici dva suprotstavljena tabora gubi na žestini sukoba, a dobiva ponešto na nijansiranosti motivacije postupaka različito profiliranih i uvjerljivo interpretiranih likova te joj je jedan od bitnih elemenata sugestivna slika duhovne praznine suvremenog (ne samo američkog) društva. Zagrebačka izvedba (u režiji Slađane Kilibarde) usredotočena je pak na žestinu međusobnih sukoba članova iste obitelji, osvajajući pritom silnom glumačkom energijom koja omogućava niz efektnih glumačkih dometa, a i upečatljivu sliku raspada obitelji i njene idealizacije kao temelja društva. Mogućnost da se na istom festivalu vide dvije vrlo uspjele i bitno različite interpretacije istog teksta pokazuje da Lettsov komad i pored mogućih primjedbi o pretjeranoj koncentraciji svih mogućih zala ipak posjeduje iznimnu scensku vrijednost koju su vrlo dobro iskoristili i Pozorište Atelje 212 i GDK Gavella, pružajući gledatelju rijetku priliku da uživa u dvije različite vrlo vrijedne inscenacije Kolovoza u okrugu Osage.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2015.
Piše:
Kurelec