Nestašluci i odrastanje

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Ivan Kušan, Domaća zadaća, red. Miroslav Međimorec

• 
  
  Kako iz jedne male nevolje može nastati mnogo velikih, tema je oko koje je izgrađena Domaća zadaća, roman za djecu Ivana Kušana (1933-2012) objavljen 1960., a sada i na njemu utemeljena kazališna predstava, također za djecu (10+), u dramatizaciji redatelja Miroslava Međimorca, od 16. listopada na repertoaru zagrebačkog kazališta Trešnja. Upravo nam tako izrijekom vele njeni protagonisti, Branko Beljak (Jure Radnić) i Ivica Novak (Krunoslav Klabučar), ovdje fikcijski alias autora romana Ivana Kušana koji se kao lik metakazališno pojavljuje u uvodu i odjavi predstave. No tome bismo mogli dodati da se mehanizam komedije zabune, po kojem funkcionira Domaća zadaća, baš kao i karakterizacija likova, ponajprije oslanjaju na svojevrsnu kritiku naglosti i isključivosti, prijekog donošenja oštrih odluka i prevelikog pridavanja važnosti, preozbiljnog uzimanja k srcu događaja i poteza koji nisu tako kobni kao što se na prvi pogled mogu učiniti. Po(r)uka je, čitamo u lektirnim priručnicima, „da je važno biti dobar i plemenit prema svojim bližnjima i prema svim ljudima te da je ružno biti i lažljiv i da na kraju svako dobro djelo bude nagrađeno, a svako loše djelo i laž budu otkriveni i kažnjeni.“
  
  Domaća se zadaća bez sumnje može čitati upravo tako, no u današnje bismo vrijeme taj socijalistički ispravan odgojni diskurs, ideološku floskulu zbiljski nevažeću kako tada, tako i sada, radije preinačili u razmišljanje o tome da mnogošta naprosto valja relativizirati, da o mnogočemu valja promisliti preko noći, pustiti strastima da se slegnu i prikloniti se razumnoj benevolenciji radije negoli postati žrtvom nepromišljeno burne vlastite reakcije. Stvarnoga sadržaja, dakle, ne manjka. Štoviše, Kušan-Međimorčevo usredotočenje na prikaz nezgoda što ih može uzrokovati jedna dobro uočena i izolirana ljudska mana, spretnom uvjerljivošću ucijepljena većini likova, doima se osobito dobrom odlukom. No, posrijedi je predstava za djecu, a ne didaktički igrokaz i premda smo započeli s onime što ostaje nakon gledanja, sam komad nimalo ne pati od sindroma soljenja pameti.
  
  Međimorčeva živahna prilagodba glatko sljubljuje dramatičnost s komikom, a cjelina itekako zabavno odiše ugođajem karakterističnog osnovnoškolskog nestašluka (Branko i Ivica učenici su sedmog razreda) kao i odlično pogođenim ozračjem simpatične shizofrenosti sazrijevanja, raspolućenosti između djetinje zaigranosti i težnje za preuzimanjem odgovornosti odrasloga, djelomično i forsirane od strane autoriteta, roditelja i profesora. S radnjom smještenom u 1967., zezantsko kriminalistički intonirane zavrzlame zapliću se kako se ne bi mogle u današnje vrijeme u kojem bi i omladina i stariji mnoge čvorove mogli presjeći posezanjem za mobitelom ili internetom
  
  Duh poletno vedre izvedbene karikiranosti skladno dograđuje isto takav tekst, a među uočljivijim doprinosima su koloristički usklađena kostimografija Danice Dedijer i jednostavna, a efektna scenografija Drage Turine sastavljena od stiliziranih školskih ploča koje premetanjem – i crtanjem ambijenata na njima (!) – postaju lako razumljivi znakovi različitih prostora, te glazba Borne Šercara što prema potrebi nezamjetno prati ili pak dinamično naglašava ugođaj pojedinih prizora.
  
  Vrstan slikar, prevoditelj i književnik, Ivan Kušan vjerojatno je najglasovitiji kao autor romana za djecu, a dodatnu pozornost novih naraštaja priskrbila mu je serija kinematografskih obrada njegovih davnašnjih, no vazdazelenih knjiga Koko i duhovi (1957.; ekranizacija 2011. u režiji Daniela Kušana), Zagonetni dječak (1963., ekranizacija 2013. u režiji Dražena Žarkovića) i Ljubav ili smrt (1987.; ekranizacija 2014. u režiji Daniela Kušana). Gledajući Trešnjinu Domaću zadaću nije teško pretpostaviti da je plasiranje spomenute poruke, urešene tezom o obvezi izvršavanja dužnosti, Kušanu bila tek poštapalica kojom će za se privoljeti oštro oko ondašnjih politički budnih nadzornika kulture i usmjeravatelja omladine, te dodatno cijeniti njegovu vještinu da pod tom krinkom lakom rukom ispiše uvelike zafrkantsko štivo u kojem zapravo prevladavaju nemili utjecaji krimi-literature kvarnoga zapada, koje pisac, čini se, s ljubavlju dobrohotno ismijava.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 2. studenoga 2015.
  
  Ivan Kušan
  Domaća zadaća
  redatelj Miroslav Međimorec
  premijera 16. listopada 2015.
  dramatizacija teksta Miroslav Međimorec, scenograf Drago Turina, kostimografkinja Danica Dedijer, autor glazbe Borna Šercar, grafičko oblikovanje Vatroslav Kuliš, oblikovanje svjetla Aleksandar Mondecar, asistentice kostimografkinje Paola Rilović, Lorena Podolski, izrada rekvizite Zoran Branković, majstorice šminke Irena Königsknecht, Tatjana Bjeliš, suradnica za jezik Đurđa Škavić, izrada scenografije B – dizajn, autor fotografija Damil Kalogjera, grafička priprema Sand d.o.o., inspicijentica Aline Arlavi Šarkezi 
  izvode: Krunoslav Klabučar (Ivica Novak), Jure Radnić (Branko Beljak), Ivana Bakarić (Mama Beljak), Hrvoje Barišić (Tata Beljak), Karla Brbić (Melita), Radovan Ruždjak (Saša), Vanda Vujanić Šušnjar (Sašina baka), Dragana Marković Roić (Profesorica Rihter), Robert Ugrina (Josip Novak), Andrej Dojkić (Profesor Krivić), Mladen Vujčić (Rudi Krivić), Matija Kačan (Viktor Krivić), Tvrtko Jurić (Direktor Gerić), Toni Šestan (Direktor tvornice), Pavle Vrkljan (Radnik u tvornici), Filip Vidović (Konobar, Slastičar), Tena Tadić (Učenica), Ana Vučak, Matija Čigir (Policajci), Luka Bulović (Mišo)

Piše: