Pučka veselica sa Shakespeareom

4. Bobijevi dani smijeha, Histrionski dom, Zagreb, 16. – 30. listopada 2015.: Pučko otvoreno učilište Koprivnica, Kazalište Oberon i Kazalište Virovitica, William Shakespeare, Kroćenje goropadnice, red. Damir Mađarić

• 
  
  Na samom početku, u mraku prije paljenja rasvjete, čujemo glumce kako raspravljaju trebaju li odigrati predstavu, jer njih je samo troje, a likova u Shakespeareovom Kroćenju goropadnice mnogo više. Ipak je odlučuju izvesti i to tako da svatko od njih prema potrebi interpretira mnogo različitih rola (čak i onih drugog spola). Ti glasovi iz tame kao da daju svojevrsni svjesno teatralizirani okvir onome što slijedi i upućuju na to da će gledatelji vidjeti glumce koji predstavljaju različita lica, pa će eventualni užitak pružiti glumačke transformacije, a ne poistovjećivanje s protagonistima. Pritom redatelj potencira elemente farse koju Shakespeare nakon ove rane komedije više ne koristi, a u takvoj koncepciji svoj smisao dobivaju i groteskni kostimi Marije Šarić Ban koji promjenom nekog (najčešće karikaturalnog) detalja jasno signaliziraju pojavu novog lika u tumačenju istog glumca.
  
  Tome služe i još poneki detalji – primjerice nevjerojatno velik nos kojeg glumac stavlja preko svog vlastitog da bi označio kako on sad tumači padovanskog plemića Baptista Minolu, oca dviju kćeri stasalih za udaju, od kojih je starija Katarina goropadnica iz naslova koju nitko ne bi poželio za suprugu, dok otac ne želi da se mlađa, krotka Bianca koja ima ozbiljnih udvarača, uda prije nje. Marta Crnobrnja je scenografiju sačinila od atraktivno oslikanih zavjesa koje se kreću pozornicom na laganim okvirima na kotačima (što olakšava i gostovanja ove predstave koja često putuje i izvan dva grada koja su je proizvela) i uz pomoć glumačkih sugestija naznačuju različite interijere i eksterijere.
  
  Takvo naglašavanje teatralizacije nauštrb iluzije života možda u primisli ima i to da je Shakespeareov tekstualni uvod u ovu komediju (koji brojne inscenacije i preskaču) naznaka teatra u teatru scenom u kojoj mladi plemići pronalaze potpuno pijanog Kotlokrpu, oblače ga u raskošnu odjeću i uvjeravaju da je i on plemić te za njega izvode predstavu kroćenja goropadnice. Ipak ta sličnost nije prevelika, a nije preveliko niti oslanjanje ove predstave na njezin tekstualni predložak koji se i danas često izvodi, iako ga mnogi povjesničari kazališta i dramske literature ne drže najboljim niti među ranim Shakespeareovim komedijama, a uz to mu se ozbiljno – još od prvih izvedbi krajem šesnaestog stoljeća, a posebice posljednjih desetljeća pod snažnim utjecajem feminizma – zamjera ženomrstvo i pohvale patrijarhalnoj dominacija muža nad ženom.
  
  Razlog popularnosti je međutim u iskričavosti i duhovitosti sjajno tempiranih dijaloga, posebice između Katarine i za nju konačno pronađena prosca Petruchia, koji omogućavaju stvaranje izvanrednih glumačkih kreacija. Kako se te mogućnosti mnogi suvremeni kazalištarci ne žele odreći, onda ključni dokaz muške nadmoći (završni Katarinin govor o nužnosti da se žena s ljubavlju podvrgne suprugovoj volji) interpretatorice te uloge često izvode tako da postaje jasno kako je to samo krinka za pravu moć koju su sačuvale za sebe ili pak redatelji naglašavaju mogućnost koja se i kod Shakespearea može nazrijeti da je Bianca tek prividno blaga i podložna, a da zapravo sve konce bračnih odnosa neprimjetno, ali potpuno drži u svojim rukama.
  
  Mađarićeva režija međutim ide drugim putem, što je vidljivo već i iz toga da je dobar dio Shakespeareovog teksta odbacio, pa mu predstava traje sedamdesetak minuta, a dio njegove zamisli su i songovi Igora Bakse, bliži današnjoj zabavnoj glazbi no muziciranju elizabetinskog razdoblja. Pritom se radnja gotovo isključivo svodi na odnos Petruchia i Katarine. Doduše i njihove su scene mjestimice sažimane, ali ostalih dijelova fabule ima tek u tragovima, pa se primjerice Bianca pojavljuje tek na nekoliko trenutaka. Takva koncepcija glumcima ne pruža mogućnost građenja virtuoznih interpretacija kompleksnih i vrlo intrigantnih protagonista, ali im to nadoknađuje pružanjem šanse da umijeće dokazuju sposobnošću brzih i brojnih transformacija iz jednog lika u drugi, što su Robert Ugrina, Goran Koši i Marija Kolb vješto i s očitim zadovoljstvom prihvatili i to svoje uživanje prenijeli na gledatelje, zabavljajući ih predstavom bez većih pretenzija.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr,  4. studenoga 2015.

Piše: