Cankar za sva vremena

Gostovanje: Slovensko narodno gledališče Maribor, Ivan Cankar, Sablazan u dolini šentflorijanskoj (Pohujšanje v dolini šentflorjanski), red. Janusz Kica (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• Najznačajniji predstavnik Moderne u Sloveniji Ivan Cankar 1907. je svojom farsom u tri čina Sablazan u dolini šentflorijanskoj izazvao sablazan u svojoj domovini uz mnoge novinske i ine javne osude, iako je bilo i onih koji su ga žestoko branili. I jedni i drugi su u provincijalnoj, deklarirano pobožnoj a beskrajno licemjernoj dolini šentflorijanskoj vidjeli sliku Slovenije, njenih konzervativnih vlasti i njihovog izrazito negativnog odnosa prema umjetnosti, slobodi govora i toleranciji. Kako je kasnije Cankar postao neprijeporna književna veličina i dosegao status klasika, taj se njegov komad igrao vrlo često, djelujući nerijetko kao ilustracija obvezne lektire, dok je gledateljima koji plaćaju ulaznice ta kritika njihove zemlje već pomalo dosadila, pa su tek iznimno uspjele i vrlo originalne izvedbe mogle računati na pozitivni odjek.
  
  Takva je nedvojbeno i predstava SNG-a Maribor u režiji Janusza Kice koja je u drugi plan potisnula geografsko, nacionalno i vremensko određenje Cankarova teksta i pokazala kako i izvan tog okvira kazališne zamisli i književne vrijednosti autorove satire pretočene u duhovit dijalog mogu vrlo dobro funkcionirati i pokazati na efektan način aktualnost i prepoznatljivost situacija Sablazni..., a i još uvijek živu piščevu društvenu kritičnost u mnogim suvremenim sredinama, a među njima nedvojbeno i u našoj. U postizanju takvog dojma redatelju je znatno pomogla i scenografija Marka Japelja koja radnju u prvom i posljednjem dijelu predstave smješta u moderan javni toalet u kojem se okupljaju predstavnici malog mjesta na čelu sa županom. U dnu pozornice su umivaonici s velikim zrcalima, a likovi ulaze na scenu i iz nje izlaze kroz vrata mnogih zahoda koji predstavljaju lijevu i desnu stranu te kazališne kutije. Kada se svi žitelji doline sakupe, župan ih autoritarnim nastupom (u energičnoj interpretaciji Petera Boštjančiča) obavještava da se u njihovom mjestu koje nikada nije podnosilo umjetnike, predstavljače, lopove i druge skitnice, pojavila sablazan u liku nekog glumca i njegove pomoćnice i da ih se trebaju riješiti čim prije, ali da bi ipak trebalo vidjeti što oni rade. Sve njih, naizgled zato da bi se mogli zgražati i s punom moralnom odgovornošću prognati nepoćudne, zapravo voajeristički zanima što oni rade u kući na rubu mjesta u kojoj su se smjestili.
  
  Međutim, sve se mijenja pojavom umjetnika i potepuha Petera u izvanrednom tumačenju mladog Benjamina Krnetića koji je veliko glumačko umijeće spojio s vrhunskim tjelesnim egzibicijama u stilu vrhunskog performera. On se predstavlja kao prije dvadeset i pet godina odbačeno nezakonito novorođenče, a bezgrješni župan, sumnjajući da je on otac, nudi za Petrovu šutnju bogatu nadoknadu. No nije on jedini s takvim dvojbama, pa Peter i njegova lijepa, naizgled spontana i nevina, a zapravo zaigrano nestašna a povremeno i zla družica Jacinta u sugestivnom tumačenju Nike Rozman potpuno ovladaju mjestom i njegovim stanovnicima koje tumače vrsni članovi mariborskog ansambla (Ksenija Mišič, Kristijan Ostanek, Mirjana Šajinović, Mateja Pucko, Jurij Drevenšek, Eva Kraš, Matija Stipanič, Maša Žilavec i Davor Herga), od kojih svatko ima poneku blistavu scenu u odbacivanju lažne čednosti i razotkrivanju prave prirode svoga lika. Na drugi je način zanimljiva interpretacija Vraga koji u dolinu stiže za Peterom i Jacintom. Aleš Valič ga najprije tumači kao lik koji se kao i ostali trudi prikriti što je. Pritom se čini da Vragu priličnu muku zadaje nastojanje da odglumi bogatog došljaka iz inozemstva. To daje naslutiti da gluma nije tako jednostavno umijeće kakvim se čini, ali Valič je vrlo uvjerljiv u opuštanju kada shvati da tu za njega zapravo i nema posla i da će se sam od sebe riješiti zadatak koji je dobio – privući duše mještana na stranu zla, jer oni su već toliko pokvareni da on nema potrebe činiti bilo što.
  
  Japeljeva atraktivna scenografija (koja u središnjem dijelu predstave asocira na borilački ring, a ponekad i na akvarij) i zanimljivi kostimi Doris Kristić svojom kombinacijom suvremenog odijevanja i mode šezdesetih godina prošlog stoljeća osnažuju dojam Cankarevog nadilaženja vezanosti za Sloveniju početka dvadesetog stoljeća, a ujedno daju prinos vizualnoj ljepoti zbivanja na pozornici kojima dominira inventivna redateljska mizanscena. Još veći je Kicin prinos visokom dometu ovakve interpretacije Sablazni u dolini šentflorijanskoj preciznost u određivanju ritma, ali i svakog detalja ove vrlo vrijedne predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. prosinca 2015.
  
  Ivan Cankar
  Pohujšanje v dolini šentflorjanski (Sablazan u dolini šentflorijanskoj)
  redatelj Janusz Kica
  premijera 28. studenoga 2014.
  dramaturg Vili Ravnjak, scenograf Marko Japelj, kostimografkinja Doris Kristić, skladatelj Stanko Juzbašić, koreografkinja Valentina Turcu, lektor Janez Bostič, oblikovatelj svjetla Janusz Kica, oblikovateljica maske Mirjana Djordjević
  izvode: Benjamin Krnetić (Peter), Nika Rozman (Jacinta), Peter Boštjančič (Župan), Ksenija Mišič (Županica), Kristijan Ostanek (Dacar), Mirjana Šajinović (Dacarka), Mateja Pucko (Ekspeditorica), Jurij Drevenšek (Učitelj Šviligoj), Eva Kraš, Nataša Matjašec Rošker (Notarka), Matija Stipanič (Štacunar), Maša Žilavec (Štacunarka), Davor Herga (Crkvenjak), Viktor Meglič, Nejc Ropret (Putnik), Aleš Valič (Vrag)

Piše: