U svakodnevnim situacijama

Dječja i lutkarska scena Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Vesna Kosec Torjanac, Bonton, red. Dubravko Torjanac

• Bonton, leksičkom definicijom skup pravila o uglađenom ponašanju, ali i knjiga u kojoj su ta pravila sabrana, često se percipira kao skup više ili manje krutih socijalnih normi koje je društvo, iz raznih razloga, odlučilo prikazati kao prikladne i poželjne. Takvo shvaćanje bontona može ga lako odvojiti od stvarnosti te pomoći percepciji njegovih normi kao anakronizama otuđenih od svoga značenja i smisla, čija je konkretizacija i primjena u svakodnevnom ophođenju tek potreba za zadovoljavanjem forme i lažnim prikrivanjem stvarnih osjećaja i stavova. Otpor internalizaciji pravila bontona javlja se i tijekom socijalizacije, čiji je sastavni dio redovito i usvajanje normi bontona, često bez usporednog shvaćanja i objašnjavanja svrha njegovih konvencija. Skup dosadnih i anakronih pravila bez smisla i svrhe, zapisanih u teškim i nerazumljivim knjigama – tako se bonton može shvatiti ako mu se ne pristupi s razumijevanjem. Nasuprot tome, bonton kao konvencije koje imaju svoj razlog i smisao postojanja u olakšavanju suživota u zajednici, stvarajući pri tome ugodnije društvo te poticanje upravo tog i takvog razumijevanja bontona kod mlađe publike odrednice su teksta Bonton Vesne Kosec Torjanac, praizvedenog u produkciji Dječje i lutkarske scene Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 31. siječnja u režiji Dubravka Torjanca.
  
  Postavljajući predstavu na nekoliko razina, njezini je autori ne žele zaustaviti na prikazivanju bontonskih pravila ili postavljanju glumaca u prizore kojima će publici predočiti uglađeno ponašanje zapisano u knjigama s velikim natpisom bonton na koricama. Takva se knjiga doduše pojavljuje u predstavi, no tek kao jedan od motiva i rekvizit koji služi u čitanju starih, danas uglavnom komičnih, urbanim kajkavskim izrečenih savjeta o ponašanju za stolom. Izvrćući jednostavno prikazivanje scena lijepog ponašanja, kao scenskih postupaka koji će glumce neminovno odijeliti od karakternog i svesti ih na bezimene figure u pokretu, Bonton prikazuje pravila ponašanja u konkretizaciji glumaca na probi, koji pripremaju predstavu za mlade. Time je predstava pretvorena u prikaz svoga vlastitog stvaranja, gdje dovršeno scensko djelo prikazuje nedovršeno te se, inventivno koristeći efekt kazališta u kazalištu, prikazivanje bontona čini dinamičnijim i osobnijim.
  
  Proces stvaranja predstave dovodi glumce u svakodnevne situacije u kojima se prepoznaje bonton, bilo u njihovim odnosima tijekom stanki probe ili u tekstu i scenama koji čine buduću predstavu. Tako se bonton ostvaruje u svakodnevnim, životnim situacijama te izlazi iz prostora besmislenih knjiških normi prepunih anakronizama i postaje alat za bolji suživot glumcima, ali i njihovim likovima, koje igraju u probama buduće predstave za djecu. Pri tome, bonton nije shvaćen tek kao skup jasnih i do detalja razrađenih pravila kako, primjerice, postaviti stol ili obratiti se uljudno strancima, nego Vesna Kosec Torjanac svojim tekstom, a posebno songovima apstrahira iz bontona ono što smatra zaista važnim, što bismo mogli nazvati i principima koji prerastaju bonton i postaju vrline – poput opraštanja, razumijevanja i poštovanja. Ovaj bonton tako nije pokušaj da se što detaljnije regulira svaka moguća i predvidiva društvena interakcija dedukcijom od općih pravila ponašanja koje je društvo sintetiziralo iz tko zna kojih razloga, nego upravo suprotno, iz konkretnih situacija, bile one glumaca ili njihovih uloga u predstavi koju pripremaju, izvodi principe lijepog ponašanja i dobrote.
  
  Zamišljena kao nastalo djelo koje prikazuje nastajanje djela te istodobno na više razina oživotvoruje i poučava o lijepom ponašanju i vrlinama, Bonton je predstava inventivna pristupa provodnom motivu pravila ponašanja, ali i razinama fikcije na kojima se gradi scenska suigra glumaca. Istovremeno, tako postavljene razine i konteksti u kojima se oblikuju scenski znakovi može dovesti do konfuzije i nesnalaženja publike, pogotovo ako na neki način nije jasno označeno u kojem su odnosu i kako postavljene razine zbivanja na sceni, što se uvelike i potvrdilo na praizvedbi Bontona. Zbog nedovoljno jasnog oblikovanja razina i njihovog odnosa, pokušaji višerazinskog komentiranja i bavljenja motivima lijepog ponašanja i dobrih osobina uglavnom ostaju prekriveni pokušajima snalaženja u praćenju prelazaka glumaca iz jedne u drugu situaciju, iz scene u razgovor u pauzi probe, pri čemu se često gubi i značenje i mogućnost jasnog iščitavanja vrline ili pravila bontona koje se nalazi u pozadini nekog od prizora. Pitajući se više puta nakon odigrane scene kako je ona povezana s bontonom, prelazeći time iz uloge natrag u svoju svakodnevicu na probi, glumci kao da postavljaju i dio pitanja do čijeg odgovora ova predstava ne dovodi svoje gledatelje, a to je kako jasno u realizaciji razlučiti sve, inače inventivno i kreativno postavljene razine i motive predstave.
  
  Glumačke realizacije uloga, u kojima izvođači zapravo tumače svoju svakodnevicu i primjenu bontona i vrlina na nju, što je naznačeno i zadržavanjem vlastitih imena glumaca likovima, nisu bez dobro oblikovanih momenata u individualnom tretmanu scenskog govora i pokreta, no stvaranje cjeline i, pogotovo, prelasci između razina predstave nisu jasni te se često teško može razlučiti značenje pojedinih pokreta ili shvatiti kontekst u kojem je izrečena određena replika, što dovodi do pojačavanja dojma konfuzije i nesnalaženja u značenjima. Minimalistička scenografija i nepostojanje konvencionalnih kostima (kostimografkinja Žarka Krpan), osim u završnom songu te oslanjanje na scenski pokret (koreograf Edvin Liverić), govor i pjevanje u suodnosu s nekonvencionalnim rješenjima u bavljenju motivima bontona i uljudnog ponašanja te istovremene edukacije o njihovoj svakodnevnoj primjeni, a posredno i kazališnom stvaralačkom procesu, iako inovativno mišljeni, u ovoj se predstavi ne pokazuju dovoljno dorađenima kako bi izbjegli gledateljsku konfuziju i doveli do jasne kontekstualizacije viđenog.
  
  Predstava dobrih namjera i kreativnih ideja u tretmanu bontona, ali i vrlina kao principa i temelja građenja normi na čijem se poštivanju zasniva ugodnije i kvalitetnije društvo, uz snažne edukativne odrednice prema djeci i mladima, koji su njezina anticipirana najčešća publika, pokazala se tako konfuznom u realizaciji, no i takva može biti zanimljiv putokaz i katalog vrlina svojoj publici.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 15. veljače 2016.
  
  Vesna Kosec-Torjanac
  Bonton
  redatelj Dubravko Torjanac
  premijera 31. siječnja 2016.
  kostimografkinja Žarka Krpan, skladatelj Petar Eldan, koreograf Edvin Liverić, oblikovatelj svjetla Marijan Štrlek, asistent redatelja Dražen Krešić, inspicijent Sanjin Rožić
  izvode: Sara Stanić, Ivana Zanjko, Mitja Smiljanić, Nikša Eldan, Gordana Slivka, Beti Lučić
  prateći vokali u završnom songu: Marta Šarec, Rajna Hraščanec, Sonja Domitrović

Piše: